Konceptualni život ReactOS-a počinje još davne 1996. godine. Doista, riječ je o vrlo starom projektu koji je, unatoč svojoj vremešnosti, još uvijek u alpha izdanju. Već samo ta činjenica potvrđuje koliko je teško napraviti operacijski sustav, a kamoli funkcionalan klon vjerojatno najpoznatijeg operacijskog sustava na svijetu, Windowsa. Svakoga tko olako odmahne rukom na projekt ovakvoga kalibra smatrajući ga suvišnim, neuspjelim i bez budućnosti, treba tretirati jednakom mjerom jer, treba to svakako ponoviti, stvaranje klona Windowsa trebalo bi u svakome istodobno pobuditi strahopoštovanje i utjerati strah u kosti. One koje to i dalje nimalo ne impresionira treba natjerati da, ako već znaju i sami neki od programskih jezika, prouče knjige kao što su Windows Internals ili Operating System Concepts. Dubinsko poznavanje WinAPI-ja također je preporučljivo.

S druge strane, čini se da se zajednica razvojnih inženjera, koji ili ne znaju za strah ili su im dugi sati ispisivanja kôda i debugiranja u nekome trenutku posve pomutili um, ipak odlučila primiti takvoga zadatka, i tako je nastao ReactOS. Umotvorina je to skupine FreeWin95 koja je htjela napraviti klon Windowsa 95, no kako to na žalost često biva s projektima otvorena kôda, inicijalno je sve zapelo na beskrajnim razgovorima o dizajnu samoga sustava, i to bez konkretnih (ikakvih) rezultata.

Godinu dana kasnije dogodili su se prvi pomaci. Okupljeni su oni doista zagrizli za ovaj projekt i odlučeno je da će se ciljati na Windows NT, a umjesto da se sati posvete konceptualnim raspravama, cijenit će se prije svega rezultati. Projekt je tada dobio ime koje nosi i danas, ReactOS. Ime je to koje proizlazi iz nezadovoljstva skupine činjenicom da je Microsoft praktički držao monopol na tržištu operacijskih sustava. Prvih nekoliko godina, s početkom u 1998. godini, razvoj ReactOS-a bio je neizmjerno spor, čak i unatoč činjenici da je napisana poprilična količina kôda. No, kako je tek nekoliko razvojnih inženjera uključenih u projekt znalo pisati jezgru sustava (kernel), bilo je sasvim jasno zašto je sve išlo tako sporo. No, kako je kernel postajao razrađeniji, cjelovitiji i stabilniji, počeli su nastajati i temeljni upravljački programi poput IDE drivera i onih za tipkovnicu, tako se uključivao i sve veći broj programera i projekt je rastao.

Sto posto Windows?

Razvoj se nastavio sve do današnjih dana, a trenutačno aktualna inačica ReactOS-a objavljena je u rujnu prošle godine. To s jedne strane znači da projekt definitivno nije mrtav, a s druge da je dogurao do dovoljne razine upotrebljivosti, i to one koju treba poštovati. Doduše, ne treba zaboraviti da je riječ o alpha izdanju i općenito operacijskom sustavu kojemu štošta nedostaje te se i dalje muči sa stabilnošću i kompatibilnošću, pa ga u tom kontekstu ne bi trebalo upotrebljavati u ozbiljnije svrhe. No to ne znači da ne može naći konkretne primjene u određenim okolnostima, ali to će svatko morati procijeniti samostalno. Ili se, pak, s ovim sustavom poigrati u edukativne ili eksperimentalne svrhe pa makar samo u virtualnom okruženju (VMware, Virtualbox, QEMU ili Hyper-V uredno će poslužiti). Vratimo se onome što ReactOS zapravo može i od čega je sačinjen.

Jedno od temeljnih pitanja koje se postavlja kada se želi napraviti svojevrsni klon nečega, a kamoli Windowsa, pitanje je legalnosti. ReactOS je, bez imalo sumnje, sasvim legalan. Izdan je pod licencom GNU GPL, a niti jedan dio napisanog kôda nije prepisan. Štoviše, razvojni inženjeri nikada nisu ni vidjeli izvorni kôd (neki jesu, no s njima se to posebno rješava), nego se inženjeri oslanjaju na javno dostupnu dokumentaciju operacijskih sustava Windows. To ima i određenu posljedicu; ReactOS radi isto što i Windows, no ne na sasvim isti način. Tu ne treba pobrkati lončiće, ovdje nije riječ o nekoj od distribucija GNU/Linuxa koja se igra maškara i želi podsjećati na Windows, nego o kompatibilnom operacijskom sustavu koji je napravljen iz početka, a to je vrlo važna distinkcija.

Drugim riječima, ReactOS cilja na potpunu binarnu kompatibilnost s Windowsima, što uključuje i upravljačke programe. Kompatibilnost s postojećim driverima za Windowse je korektna, premda i dalje ima određenih problema, i ne može se očekivati da će sve raditi bez teškoća, ali s ReactOS-om u dobrom će djelu slučajeva uredno raditi mreža, zvučne kartice, grafičke kartice, diskovni kontroleri i slično. Zgodno je i to što je u postupku detekcije hardvera moguće prilagati .inf i .sys datoteke proizvođača uređaja koji se instalira, ali uvijek na umu treba imati njegovu inherentnu vremešnost. ReactOS oslanja se i na WINE, dobro poznat emulator za pokretanje aplikacija Windowsa, koji je čest gost u brojnim distribucijama GNU/Linuxa, a sve kako bi se mogle izvršavati brojne aplikacije, ali i za samo korisničko sučelje te drugi implementirani API pozivi.

Iako je zbog korištenja WINE-a jasno postavljena razina kompatibilnosti s aplikacijama pisanih za Windows, razlika u odnosu na kombinaciju WINE-a i GNU/Linuxa ipak je velika. Ostvarenje pune binarne kompatibilnosti operacijskog sustava koji je građen na NT arhitekturi nudi daleko veći potencijal razine iste te kompatibilnosti, pogotovo za upravljačke programe, što je nešto čime se WINE zapravo uopće ne bavi. Ipak, suradnja ReactOS-a i WINE-a sasvim je logična zato što potonji projekt za cilj ima implementirati čitavi Windows API, pa ni ne čudi da ima razvojnih inženjera koji surađuju na oba projekta, čime svi ujedno i profitiraju.

Funkcionalna nostalgija, ali ništa više od toga

Sučelje ReactOS-a podsjeća na ono u Windowsima 2000, uz neke manje prilagodbe i preinake koje su preuzete iz sučelja UNIX-a i GNU/Linuxa, čime se dobiva zapravo zabavna mješavina koja budi nostalgiju, ali istodobno omogućuje svim korisnicima starijih inačica Windowsa da se iznimno brzo snađu. Sama instalacijska procedura neizmjerno podsjeća na Windows NT što, opet, ne treba čuditi jer je upravo to ono na što čitav projekt cilja. ReactOS distribuira se kao ISO datoteka, i to inačica spremna za instalaciju na lokalni disk, ili kao live inačica koja se može pokretati bez prethodne instalacije. Impresivno je to što je ISO težak, za jedan operacijski sustav ove razine kompatibilnosti s Windowsima, zaista malenih 140 MB. Hrvatski jezik je podržan, a čak je i sučelje gdjegdje lokalizirano, no to je zaista minimalno.

Od datotečnih sustava, pri instalaciji moći će se birati između FAT-a (FAT32) i Btrfs-a, što znači da NTFS-a još nema. Podrška za njega planirana je za iduću inkarnaciju ReactOS-a, no ona nije prioritet pa nije sigurno hoće li i tada biti implementirana. Čitavu je instalacijsku proceduru vrlo lako pratiti, i tu nema posebnih iznenađenja, a jednom kada se dovrši s neumornim pritiskanjem tipke Enter za nastavak, i klikanjem na gumb Next u grafičkom dijelu instalacije, računalo će biti potrebno ponovno pokrenuti, i ReactOS će biti pokrenut. Za sve one koji su se susretali s Windowsima starijih generacija, bilo serverskih inačica ili klijentskih, sve do Windowsa XP, s navikavanjem na ReactOS neće imati naš nikakvih teškoća. Sučelje se čak može i vizualno prilagoditi primjenom dodatnih tema, i sve tako dodatno začiniti.

Na radnoj površini nalaze se neke dobro poznate ikone, ali i prečac do upravitelja aplikacijama ReactOS-a. Iako se aplikacije mogu instalirati tek dvoklikom na neku izvršnu instalacijsku datoteku, upravitelj aplikacijama daleko je elegantnije rješenje, a tu su okupljene i pretežito aplikacije otvorena kôda koje zajamčeno dobro rade na ReactOS-u. Tu ima doista svega, od Firefoxa i Thunderbirda, preko LibreOfficea i hrpice igara (dostupan je i GOG Galaxy) pa sve do tipičnih drugih alata poput VLC-a, GIMP-a, 7-Zipa i brojnih drugih alata. Drugim riječima, sve što je potrebno kako bi se tek instalirani ReactOS učinio smjesta korisnim. Na umu samo treba imati da nisu uvijek podržane najnovije inačice popularnih aplikacija.

Ako je računalo spojeno na lokalnu mrežu koja ima pristup vezi s Internetom, on će biti odmah dostupan, a nakon što se instalira i odgovarajući web-preglednik, surfanje može početi. Onima koji se to nekim čudom pitaju – Internet Explorera nema. Snalaženje s datotekama na diskovima odgovara iskustvu kakvo tipično pruža stariji Windows Explorer, kao što i sam startni izbornik budi nostalgiju, a isto vrijedi i za ostale kutke ReactOS-a kao što je, primjerice, upravljačka ploča. Problemi i nezrelost projekta, međutim, vrlo brzo postanu evidentni. Podrška za mrežu nije kompletirana pa se neće moći tek tako dijeliti mape ili ostvarivati udaljena veza prema ReactOS-u. Za to je potrebno instalirati Sambu, i to Samba-TNG, a za udaljeni pristup najbolje je osloniti se na VNC. Takvih ograničenja ima mnoštvo, a dobar se dio onih najtipičnijih nedostataka može riješiti instalacijom nekog od dostupnih rješenja otvorena kôda.

Samo za eksperimentiranje

Ekipa razvojnih inženjera koji grade i stvaraju ReactOS uopće ne skrivaju činjenicu da je riječ o alpha izdanju te kako nedostaju brojne mogućnosti, pa i sami preporučuju da ga se ne koristi u produkciji ili bilo kakve ozbiljnije svrhe, nego tek za eksperimentiranje. Iako bi neki mogli ustvrditi kako je izrada takvog sustava veliki gubitak vremena, benefiti koje donosi razvoj ovakve alternative Windowsima višestruki su. S jedne strane korist izvlače razvojni inženjeri uključeni u projekt, s druge strane korist izvlače krajnji korisnici koji se oslanjaju na rješenja u čijem razvoju sudjeluju i programeri povezani s ReactOS-om, a s treće strane svi oni koji traže alternativu Windowsima za vrlo specifične projekte, a radije bi izbjegli plaćanje licenci. No definitivno ostaje činjenica da je posljedica razvoja ReactOS-a dobra dokumentacija Windows API-ja, što svakako ima svoju vrijednost.

Međutim, dojmovi o samom ReactOS-u doista su dvojaki. S jedne je strane doista vrijedno hvale i u svakom smislu impresivno postići takvu razinu kompatibilnosti s upravljačkim programima i aplikacijama pisanima za Windows, i dobiti ovu razinu funkcionalnosti, no s druge je strane teško zamisliti da će korisnici pohrliti ovom sustavu. Kućni korisnici ponajmanje, kojima su pretežito važna multimedijska svojstva s kojima se ReactOS i ne može pohvaliti. Još gori su bugovi, povremena nestabilnost te izostanak integracije najtipičnijih mogućnosti, kao i očita zaostalost za aktualnim inačicama Windowsa te ne baš najizdašnija podrška za upravljačkim programima. Svejedno, potencijal postoji, iz inačice u inačicu sve je robusniji, a mora mu se priznati da je dojam performansi prilično dobar, čak i unatoč tome što je djelomice za to zaslužan malen set mogućnosti. U tom smislu, treba i dalje nastaviti pratiti njegov razvoj.