Lockdown – ili  kako bi se to hrvatski reklo zaključavanje, ostajanje kod kuće – koji  je uslijedio nakon otkrića prve osobe zaražene virusom COVID-19, podsjetio me je na one davne dane moga djetinjstva kada je Zagreb živio daleko od svake prometne gužve, kada su se djeca bez bojazni igrala na ulici, pa i u samom centru grada. Na ulici gotovo da i nije bilo automobila. Tu i tamo prošao bi koji kamion, a od osobnih automobila? Eh, auto si je mogao priuštiti samo direktor, bolje plaćeni inženjer ili liječnik. Da je radnik ili službenik (od svoje plaće) kupio auto, ni čut! Na radnički sastanak dovedoše  nekog našeg radnika koji je radio u Americi, da radnom narodu koji uživa blagodati „vlasti radničke klase“ ispriča kako se tamo, u kapitalizmu živi i radi. Kad je rekao kako u SAD radnici dolaze u tvornicu autom, svi su zanijemili. No sekretarica partije – dakako jedine, komunističke – brzo se snašla: „Vidite kako su kapitalisti pokvareni, podmukli! Oni daju radnicima velike plaće da bi otupili njihovu klasnu svijest.“

Za „kućnog zaključavanja“ evo nas opet u starim vremenima: ne čuje se buka s ulice, zrak je čist, čist, a nebo vedro, vedrije nego inače (ili mi se samo tako čini). Bilo je za čuti kako će epidemija smanjiti globalno zatopljenje jer ćemo, zato što auti ne voze, ispustiti manje CO₂ u atmosferu. Isto se tako moglo pretpostaviti da će zrak u te dane biti čišći nego obično jer nema automobila da ga onečiste. No, je li baš tako?

 Odgovor na to pitanje naći ćete u znanstvenom radu „Influence of lockdown caused by the COVID-19 pandemic on air pollution and carcinogenic content of particulate matter observed in Croatia (Utjecaj ostajanja kod kuće uzrokovanog pandemijom virusa COVID-19 na onečišćenje zraka te kancerogeni sadržaj lebdećih čestica izmjeren u Hrvatskoj), što je upravo objavljen u časopisu Air Quality, Atmosphere & Health. U njemu je petoro autora (Ivana Jakovljević, Zdravka Sever Štrukil, Ranka Godec, Silvije Davila i Gordana Pehnec) iz zagrebačkog Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada (IMI) objavilo rezultate mjerenja razine dušikovog dioksida (NO₂), lebdećih čestica s promjerom manjim od jednog mikrometra (PM₁) te policikličkih aromatskih ugljkovodika (PAH). Da se razumijemo, nisu to bila nikakva specijalna mjerenja potaknuta epidemijom, nego rezultati redovitih, svakodnevnih mjerenja kvalitete zraka u Zagrebu koja se u tom našem institutu provode već desetljećima. I što su otkrili?

Najjednostavnije rečeno, za vrijeme lockdowna (15.3. – 15.5) razine dušikova dioksida pale su proječno za 35 %, a lebdećih čestica i policikličkih aromatskih ugljikovodika za 26 % prema istom razdoblju prošle, 2019. godine. Za onu bolju čistoću zraka, od 35 %, možemo zasigurno zahvaliti smanjenju automobilskog prometa, jer su automobili glavni onečišćivači tim plinom. Za PM₁ i PAH to se ne bi moglo reći, jer oni mogu dolaziti i iz ložišta, recimo iz dimnjaka zagrebačkih kućanstava. No tu istraživanje naših znanstvenika nije stalo jer su analizirali što sadrži smjesa ugljikovodika označena kao PAH. Iz mjerenja pojedinih sastojaka (11 vrsta PAH) utvrdili su da se omjer njihovih koncentracija nije bitno promijenio. To ukazuje da se nije promijenio ni izvor onečišćenja.

No jesu li svi Zagrepčani podjednako osjetili boljitak? Odgovor je: nisu.

Autori su naime mjerili kvalitetu zraka na dva mjesta. Prvo mjesto, označeno slovom A, nalazilo se u podsljemenskoj zoni, točnije govoreći u dvorištu Instituta na Ksaverskoj cesti broj 2. Drugo mjesto (B) nalazilo se pak u središtu grada, kod traumatološke bolnice. Navedeno poboljšanje kvalitete zraka odnosi se samo na drugo  mjesto (B). Ili, bolje rečeno, kvaliteta zraka na mjestu A toliko je bolja od kvalitete na mjestu B da usporedba vrijednosti na ta dva mjesta nema smisla. Prosječna koncentracija NO₂ bila je, primjerice, u razmatranom razdoblju prošle godine 15 μg m^-3 na mjestu A, a na mjestu B 34  μg m^-3, da bi se ove godine snizila na 11  μg m^-3 (mjesto A) i na 22  μg m^-3 (mjesto B). Što to znači? Znači jednostavno to da ste, ako živite u sjevernim dijelovima grada, disali bolji zrak prije lockdowna nego što biste ga disali da ste živili u centru grada za njegova trajanja.

Sve u svemu, nije da se sa zrakom nije ništa dogodilo, ali ipak ništa dramatično. Moglo bi se, istina, sada cjepidlačiti i izračunavati koliko je manje Zagrepčana oboljelo od raka i bolesti krvožilnog sustava zato što je disalo čišći zrak, no dajem ruku u vatru da je u razdoblju od 15. ožujka do 15. svibnja ove godine više ljudi oboljelo (i umrlo!) od koronavirusa nego što ih je manje oboljelo zbog sniženja razine NO₂, PM₁ i PAH.

Nenad Raos je kemičar, doktor prirodnih znanosti i znanstveni savjetnik u trajnome zvanju, sada u mirovini. Autor je i koautor više od stotinu znanstvenih i stručnih radova iz područja bioanorganske i teorijske kemije, molekularnog modeliranja te povijesti kemije i komunikacijskih vještina u znanosti. Sedam je godina bio glavni i tehnički urednik časopisa Priroda, a danas je urednik rubrike Kemija u nastavi u časopisu Kemija u industriji. Koautor je dva sveučilišna udžbenika i autor 13 znanstveno-popularnih knjiga. Nagrađen je Državnom godišnjom nagradom za promidžbu i popularizaciju znanosti 2003. godine.