Kad sam bio u Osijeku, prvi put na dulje vrijeme (a ne samo u prolazu), pohvalio sam se svojim domaćinima kako sam se prošetao njihovim lijepim gradom, a nisam propustio priliku da prijeđem na drugu stranu Drave preko prekrasnog bijelog pješakog mosta. Oni me u čudu pogledaše. Tamo ima komaraca da glava boli i koža svrbi, pa nikomu ne pada na pamet da ide na drugu obalu rijeke bez prijeke potrebe. (Aha, sad mi je jasno zašto nisam nikoga sreo na mostu.)

Još sam se više upoznao sa životom komaraca u obližnjem Kopačkom Ritu za koji nam je vodič rekao da se njihov nacionalni park diči biološkom raznolikošću, a u raznolikost flore i faune ubraja se i 21 autohtona vrsta komaraca. Moje znanje entomologije ne ide tako daleko da bih znao prepoznati komarce po vrsti – no za jedno tako malo stanište to je broj vrijedan divljenja, uzimajući u obzir da na cijelom području Sjedinjenih Država živi samo 174 vrsta tih kukaca.

No dobro, mene komarci nisu ispikali, nisu čak ni previše pikali, kad sam mogao izdržati sat-dva šetnje u njihovom kraljevstvu. U svakom slučaju manje me bodu nego u mladosti, a sjećam se iz tog doba starih ljudi koji nisu ni znali što znači kad te ubode komarac. To su tumačili time što mladi ljudi imaju „jaču krv“, pa valjda komarac (točnije komarica, jer bodu samo ženke) bira obrok koji mu je izdašniji.

No stvari nisu tako jednostavne. Komarac bode prvog koga pronađe. U traženju žrtve koristi sva svoja osjetila: osjetilo vida, osjetilo za toplinu, a naročito osjetilo mirisa.

Ugasiti svjetlo u sobi prije spavanja ima smisla jer komarac vidi svoju žrtvu na udaljenosti od pet do šest metara. Osjeti i njezinu toplinu, no tek ako joj se približi na 20 centimetara. Stoga bi spavanje u mraku moglo zaštititi od uboda da nije još trećeg, najvažnijeg osjetila, njuha.

Najsigurniji put do žrtve pruža komarcu miris ugljikova dioksida. Ugljikov dioksid, „plin bez boje, okusa i mirisa“ je bez mirisa samo za čovjeka. Usto se ne može napraviti dezodorans za CO₂, jer sve što diše, sve što živi, mora ga ispuštati – s izuzetkom nekih anaerobnih organizama koji, razumije se, nemaju krv pa krvožednom kukcu nisu zanimljivi. Komarčevo osjetilo mirisa tako je jako da on može nanjušiti čovjeka po ugljikovom dioksidu na udaljenosti 10–20 metara. To i nije neko čudo jer je udjel ugljikova dioksida u dahu oko sto puta veći od njegova udjela u zraku (3 % prema 0,04 %). No komarac ne njuši samo ugljikov dioksid, privlače ga i drugi tjelesni mirisi. Usto voli miris butanola i cikličkog ketona ciklopentanona.

I evo eldorada za trgovce svakojakim zamkama za komarce. U Sjedinjenim Državama one se prodaju po cijeni od 40 do 150, pa čak i za više od 800 dolara. No možete i uz malo truda i još manje novca sami napraviti zamku za te napasnike. U vodi treba otopiti smeđi šećer, a potom u nju staviti malo kvasca pa staklenku s otopinom omotati tamnim papirom ili tkaninom te je ostaviti na suncu. Kvasac će činiti svoje stvarajući ugljikov dioksid koji će privlačiti komarce. Kad se kukac približi na 20 centimetara od površine tekućine, osjetit će joj toplinu pa će se na nju spustiti – i utopiti.

Puno se raspravlja o učinkovitosti takvih klopki, a i svakojakih repelenata koji bi trebali nadjačati miris kože i ugljikova dioksida. No pritom se zaboravlja kako se komarac najlakše uništava dok još nije raširio krila, u stadiju ličinke. Ličinka komarca živi u vodi, a iz vode joj viri samo traheja kroz koju diše.

Komarčevu traheju napao je 1901. godine u Havani američki vojni liječnik William C. Gorgas kako bi stišao epidemiju žute groznice, bolesti koju prenose komarci vrste Aedes aegypti. Epidemiju je suzbio petrolejem: dovoljno ga je bilo malo naliti u bačvu s kišnicom da bi tanak sloj ulja začepio traheju i ugušio ličinku. Moderna, za okoliš potpuno bezopasna verzija te metode je polijevanje tekućeg dušika po vodi u kojoj su uočene ličinke. Stvara se tanak sloj leda koji im ne da da dišu.

A mi koji nemamo tekućeg dušika, a s petrolejem se ne bismo htjeli petljati, što nam  je činiti? Najbolje ćemo napraviti ako osušimo sve lokve oko kuće, a posebice one namjerno učinjene. Kažem „namjerno učinjene“ jer pri tome mislim na vodu ostavljenu u vrtu ili na balkonu da bi se njome zalijevalo cvijeće. Zaista ne znam zašto to neki ljudi čine – jer cvijeće se može zalijevati izravno vodom iz vodovoda, ništa mu neće biti.

Nenad Raos je kemičar, doktor prirodnih znanosti i znanstveni savjetnik, sada u mirovini. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti pišući za časopise Prirodu (kojoj je sedam godina bio i glavni urednik), Čovjek i svemir, ABC tehnike, Smib, Modru lastu te, naravno, Bug online. Autor je više stručnih  i 13 znanstveno-popularnih knjiga, među kojima treba izdvojiti knjigu „Metali života – metali smrti“ u kojoj piše o metalima korisnim i štetnim za zdravllje (željezo, bakar, živa, olovo, arsen...). Nagrađen je Državnom godišnjom nagradom za promidžbu i popularizaciju znanosti 2003. godine.