Sve se u prirodi obnavlja, što znači – kad se ta istina prevede na stručni jezik – da postoje prirodni ciklusi za svaku tvar, za svaki kemijski element. Kruženje vode u prirodi poznato je svakome, jer je to naučio već u osnovnoj školi. Drugi veliki prirodni ciklus (o kojem se također uči u školi) je kruženje ugljika ili, preciznije, ugljikova dioksida. Ono što životinje izdišu, biljke „udišu“, naime procesom fotosinteze pretvaraju ugljikov dioksid i vodu u ugljikohidrate, a potom u sve druge tvari potrebne kako njima, biljkama, tako i životinjama. Jednostavnije rečeno, biljke daju ugljik životinjama hraneći ih svojim tijelom (biomasom), a životinje hrane biljke ugljikom (ugljikovim dioksidom) preko zraka.

Ta su dva procesa u ravnoteži i dok je tako, dok isto toliko ugljikova dioksida nastaje koliko se asimilira, volumni se udio ugljikova dioksida u zraku održava na 0,03 %. Problem međutim nastaje kada se ta ravnoteža naruši, kada se stvara više ugljikova dioksida nešto što ga biljke mogu vezati. Tu tananu ravnotežu suživota biljaka i životinja narušio je upravo čovjek upotrebnom fosilnih goriva. Posljedice znamo: Zemlja se zbog efekta staklenika sve više zagrijava, pa treba naći rješenje kako da se ukloni višak CO₂ iz atmosfere.

U knjizi Ten Technologies to Fix Energy and Climate, Chris Goodall među deset tehnologija spominje i najizravniju i rekao bih najjednostavniju: izbacivanje ugljika iz atmosferske cirkulacije. Riječ je o ideji Irca Roba Flanagana koju on popularizira od 2002. godine, no koliko mi je poznato, još nije zaživjela u praksi. O čemu se radi?

Radi se jednostavno o tome da se od viška biomase napravi ugljen, a da se potom ugljen pomiješa sa zemljom. Ideja je, mora se priznati, genijalna. Prije svega, svaka se organska tvar može grijanjem bez prisustva zraka pretvoriti u ugljen, karbonizirati. Tako dobiven ugljen ne mora biti „drveni ugljen“ nego se može prirediti od poljoprivrednog otpada svake vrste (od sijena i slame do kora od krumpira, lubenica i banana), a kada se ugljen pomiješa sa zemljom on joj povećava kvalitetu. Pore ugljena su naime izvrsno stanište za mikroorganizme koji stvaraju humus. Tu su tehnologiju koristili još narodi što su živjeli oko Amazone kada su paljenjem šume stvarali plodno tlo za svoje usjeve. Jednim se udarcem tako ubijaju dvije muhe: ugljikov dioksid se izbacuje iz cirkulacije, a povećavanjem plodnosti tla povećava se vezivanje CO₂ stvaranjem biomase.

Rečeni Rob Flanagan išao je i korak dalje. Napravio je naime jednostavne peći u kojima bi se od ogrijeva dobivao plin (koji bi služio za kuhanje), a zaostali ugljen bi se potom ukapao u zemlju. Postupak se može podići i na industrijsku razinu, jer suhom destilacijom drva ne nastaje samo ugljen, nego i mnogi vrijedni proizvodi (katran, octena kiselina, aceton), uz već spomenute gorive plinove.

Sve to izgleda bajno i sjajno dok ne dođemo do računice, do kvantifikacije. Bi li se tako doista mogao riješiti problem globalnog zatopljenja?

 Količina biomase na Zemlji je enormna: ona iznosi 4 bilijuna tona (4×10¹² t) s godišnjom produkcijom od 800 milijardi tona. No kad oduzmemo vodu, pa kisik, dušik, fosfor – i druge biogene elemnte – pa dođemo do čistog ugljika, brojevi postaju umnogome manji. Ukratko, biljke godišnje iz zraka uzmu 120 milijardi tona ugljika. Od toga polovica (60×10⁹ t) otpada na kopnene biljke, dok drugu polovicu ugljika vežu biljke koje žive u moru.

Koliko čovjek utječe na te cikluse? Godine 2023. ukupna je antropogena emisija CO₂ iznosila 38 milijardi tona. Kako u CO₂ ima 27,3 % ugljika, ispada da je te godine čovjek ispustio u zrak 10 milijardi tona ugljika više nego što ga biljke mogu asimilirati. Drugim riječima, da bi se kompenzirala antropogena emisija CO₂ trebalo bi svake godine iz zraka ukloniti 10 milijardi tona ugljika. Pozivajući se na spomenutu tehnologiju, trebalo bi svake godine proizvesti 10 milijardi tona drvenog ugljena i ukopati ga u zemlju.

Tako što učiniti graniči s fantazijom, jer to bi značilo svake godine pretvoriti u ugljen 1,7 % (najmanje!) svega što raste na Zemlji, a ugljen potom zaorati. Dalje ne trebam ništa reći. Sanjajte i dalje.

Nenad Raos je kemičar, znanstveni savjetnik u trajnome zvanju, koji je radio do umirovljenja 2016. godine u zagrebačkom Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada (IMI). Autor je i koautor oko 200 znanstvenih i stručnih radova iz područja teorijske (računalne) kemije, kemije kompleksnih spojeva, bioanorganske kemije, povijesti kemije i komunikacijskih vještina u znanosti. Bio je pročelnik Sekcije za izobrazbu Hrvatskog kemijskog društva, glavni urednik Prirode te urednik rubrike Kemija u nastavi u časopisu Kemija u industriji; član je društva ProGeo-Hrvatska i Odjela za prirodoslovlje i matematiku Matice hrvatske. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti. Autor je 16 znanstveno-popularnih knjiga, posljednje dvije su „Kemičar u kući – kemija svakodnevnog života“ i "Antologija hrvatske popularizacije prirodnih znanosti".