Visoki dužnosnici američke administracije raspravljaju o tome da savezna država preuzme izravne vlasničke udjele u najvećim kompanijama za umjetnu inteligenciju. Kako prenosi Wall Street Journal, inicijativu je pokrenuo Sam Altman, koji je Bijeloj kući predložio osnivanje javnog fonda koji bi ulagao u AI kompanije i dobit raspodjeljivao građanima, nešto poput suverenog fonda ili univerzalne dividende.

Ista ideja ima podršku, doduše radikalniju, s druge strane političke pozornice. Bernie Sanders predlaže zakon kojim bi se polovica vlasništva vodećih AI kompanija prenijela u javni fond.

Presedan je već tu

A administracija već odavna radi pomalo ono o čemu se sad raspravlja: u Intel je ušla s 8,9 milijardi dolara pretvorivši bespovratnu potporu iz CHIPS akta u vlasnički udjel, dok u MP Materialsu drži 15 posto zbog rijetkih zemnih elemenata koje obrambena industrija ne može nabaviti drugdje.

Tri kapitalizma, tri načina da država bude vlasnik

Rasprava o tome treba li Washington uzeti udjele u kompanijama za umjetnu inteligenciju vodi se kao da je riječ o izboru između kapitalizma i nečega drugog. Nije. Pitanje nije smije li tržišna demokracija posjedovati dionice, nego po kojem modelu, jer razvijene kapitalističke države to rade desetljećima, samo na tri vrlo različita načina.

Francuska se vlast nikad nije bojala biti vlasnik u gospodarstvu. Agencija za državne udjele (APE) upravlja portfeljem koji je 2022. vrijedio više od 730 milijardi eura, s ulaganjima u energetici, industriji, obrani, prometu, komunikacijama i financijama. Godine 2023. država je preko javne ponude ponovno nacionalizirala EDF otkupivši dionice i obveznice za 8,56 milijardi eura, kako bi ojačala energetski suverenitet i nuklearni program, a 2025. je kroz dokapitalizaciju Eutelsata postala najveći dioničar satelitskog operatera s udjelom od oko 29,65 posto. Francuski dirigisme bira sektore i ostaje u njima, a opravdanje je uvijek isto, suverenitet, pojam dovoljno rastezljiv da pokrije sve od reaktora do satelita.

Norveška posjeduje još više. Država drži 67 posto Equinora, nasljednika Statoila osnovanog 1972. s načelom da polovica svake naftne koncesije bude u državnom vlasništvu, dok državni naftni fond, formalno Government Pension Fund Global, u svibnju 2026. vrijedi oko 2 bilijuna dolara i drži udjele u približno 9000 kompanija širom svijeta, otprilike 1,5 posto svih dionica na svjetskim burzama, uključujući Apple, Microsoft i Samsung. Bitno nije koliko Norveška posjeduje, nego kako. Fondom upravlja Norges Bank po strogim etičkim pravilima i uz visoku razinu transparentnosti, izbjegavajući ulaganja u industrije poput duhana ili oružja. Vlasništvo je odvojeno od regulacije i od svakodnevnog upravljanja, jer Norveška razumije ono što ostali zaboravljaju, da onaj tko istodobno posjeduje i regulira prestaje raditi oboje pošteno.

Njemačka je treći slučaj, nevoljki vlasnik, jer se na državno vlasništvo gleda kao na nužno zlo u krizi, ne kao na strategiju, pa uvijek ispadne ista odluka: spasiti što pada i povući se čim kompanija prodiše. U Commerzbank je država ušla tijekom financijske krize 2008. i godinama traži način da izađe, premda je i dalje najveći pojedinačni dioničar. U Lufthansu je ušla s 20 posto na vrhuncu pandemije 2020., a već 2022. prodala posljednje dionice i iz cijele operacije izvukla dobit od oko 760 milijuna eura. Berlin desetljećima rasprodaje udjele, ali ostaje velik dioničar u bivšim monopolima poput Deutsche Posta i Deutsche Telekoma.

Razlika nije u dionicama, nego u pravilima

Sva tri sustava su kapitalistička i sva tri državu puštaju u vlasništvo, a na drugom kraju političkog globusa su Kina i Rusija, gdje država i ne glumi da je odvojena od onoga što posjeduje, i upravo se to u Washingtonu navodi kao primjer kojim se ne želi postati. Crta koja dijeli strateško vlasništvo od državnog kapitalizma ne prolazi kroz pitanje posjeduje li država dionice, nego kroz pitanje postoje li pravila koja vlasnika drže podalje od regulatora. Kritičari primjećuju da Amerika ulazi u vlasništvo prije nego što je te zidove izgradila.

Vlasništvo države može dovesti do toga da korporativne odluke prestaju biti samo tržišne i postaju i političke, podložne kratkoročnim ciklusima umjesto dugoročnoj logici. Povlašteni tretman državnih miljenika može otvoriti vrata klijentelizmu pri odabiru tko dobiva udjel, a na kraju porezni obveznik snosi rizik na tržištu. Bojazan je u Americi da država koja istodobno regulira AI industriju i u njoj drži udjel postaje kadija koji tuži, kadija koji sudi. Teško je objektivno nadzirati sektor u kojem se ima financijski interes, pa konačno pitanje nije hoće li država zaraditi, nego koga će štititi kad joj se uloga vlasnika i uloga regulatora sudare.