Ako ste, zaobišavši trailere i najave, ali zato negdje u prolazu krajičkom oka ipak škicnuvši plakat, pomislili kako će Argylle: Misteriozni špijun biti zabavno-glupasta špijunska parodija s internetskim miljenikom Henryjem Cavillom u ulozi uglađenog špijuna i njegovom radošću, lipom Dua Lipom kao nezaobilaznom fatalnom zavodnicom, dozvolite nam da vam odmah kažemo da ste se prevarili.

Ako ste, pak, lakomisleno poput gusaka u maglu potom ušetali u vaš i naš omiljeni multipleks, platili ne toliko jeftinu ulaznicu te zatim uspješno izdurali 139 minuta Argyllea, jedino što vam možemo reći jest da suosjećamo.

Naime, iako najnovije ostvarenje redatelja Matthewa Vaughna (Kick-Ass, X-Men: Prva generacija, Kingsman: Tajna služba) i njegovog partnera u ovom teškom kaznenom djelu, scenarista Jasona Fuchsa (Ledeno doba 4: Zemlja se trese, Pan: Putovanje u Nigdjezemsku, Wonder Woman) uistinu jest bez trunčice sumnje glupasto, teško da ga se može opisati i kao zabavno.

Vidite, glavni junak Argyllea nije, a kako ste vjerojatno pretpostavili, špijun kodnog imena „Argylle” jer Cavill je Vaughnu očito poslužio tek za bildanje hypea, pa ljepuškastog glumca tako gotovo da i nema u filmu.

Štoviše, glavni junak Argyllea uopće ni nije junak već junakinja, odnosno krajnje povučena i neurotična spisateljica Elly (Bryce Dallas Howard), a kojoj će nehotično poći za rukom da čitavom svijetu otkrije zle planove moćne organizacije znane samo kao „Odjel”. Potonji, kao, uostalom, ni bilo koja druga zločinačka organizacija, neće moći dopustiti da ovakvo curenje škakljivih informacija prođe nekažnjeno, pa će Elly tako već u prvih dvadesetak minuta filma postati glavnom metom tima vrhunski utreniranih poslušnika kojima će biti povjeren zadatak lociranja, identificiranja, uhićivanja i transferiranja nestašne skribomanke.

Međutim, kako je Argylle fikcija, a ne stvarnost, to se, očekivano, neće dogoditi jer će se, avaj, u čitavu gungulu u posljednji čas umiješati Aidan (Sam Rockwell) – špijun nimalo nalik fiktivnom Argylleu, a koji će nesmotrenim spašavanjem Elly gledatelja okrutno osuditi na praćenje zamorne igre mačke i miša koja će se otegnuti sve do spasonosne odjavne špice.

Naravno, osim ako gledatelj iznenada ne doživi prosvjetljenje i s mjesta zločina, tj. iz kinodvorane, ipak hrabro ne šmugne mnogo ranije...

Iako je polazišna ideja Argyllea prije holivudski prokušana, nego li pretjerano originalna – ovako čisto „na papiru” svejedno djeluje potencijalno obećavajuće, pa i varljivo pitko. Drugim riječima, razloge zbog kojih Argylle u trenutku pisanja ovog teksta polako postaje Vaughnov prvi komercijalni podbačaj uzaludno je tražiti u njegovoj nelošoj premisi.

Uzaludno ih je, isto tako, tražiti i u malobrojnim, posve nerealističnim akcijskim sekvencama obilježenim „baletnom” koreografijom kao neosporno najvećem Vaughnovom redateljskom adutu, baš kao i u očekivano zaraznom soundtracku – uključujući i pjesmu „Electric Energy” nastalu u kolaboraciji Ariane DeBose, Boya Georgea i Nilea Rogersa. Ili, pak, u oskarovcu Rockwellu koji em ima dara za komediju, em očito uživa u svojoj bedastoj ulozi, kao posljednjem spomena vrijednom izvoru užitka u filmu.

Problem leži u praktički svemu ostalome.

Argylle ostavlja dojam kao da se nikako ne može domisliti što bi točno želio biti – postmodernistička parodija špijunskog žanra, klasična akcijska komedija ili (gotovo televizijska) romantična komedija.

Uspjela postmodernistička parodija nipošto nije jer premda Argylle nastoji biti pomodno metaleptičan, nema supstancijalnih razlika između dvaju fikcionalnih svjetova - onog Ellynog romanesknog serijala i onoga u kojem dotična obitava.

Oba su, naime, na isti način „operirana” od naše stvarnosti (npr. od stanovitih fizikalnih zakonitosti, a što, primjerice, omogućava klizanje po nafti u čizmama koje su zabadanjem noževa u đonove pretvorene u priručne klizaljke), pa tako ne tvore pogodno tlo za rađanje ikakve dinamike s kojom bi se potom bilo moguće onako fino postmodernistički poigravati.

Oba su ujedno i izdašno nafilana klišejima – od nemoćne ženice u nevolji, totalnog badassa ili stripovski zločestog negativca, preko nemaštovitog McGuffina u lovu na prevažni glavni dosje (master file), pa sve do predvidljivih situacija s još predvidljivijim raspletima. Hoće li ljuti dušmani u jednom trenutku okružiti naše vrle junce? Hoće. Hoće li se naši vrli junci potom zateći na krovu zgrade, tj. naći u naizgled bezizlaznoj situaciji? Hoće. Hoće li potom morati skočiti s iste kako bi izvukli živu glavu? Hoće. Hoće li Elly pritom biti prestravljena idejom skakanja? Naravno da hoće. Hoće li ju Aidan ipak uspjeti natjerati da skoči? A što vi mislite?

Premda je Argylle, dakle, praktički sastavljen od samih klišeja, oni se u njemu ni na koji način zapravo ne izvrću, pa tako ne postoji ni teorijska mogućnost lukave dekonstrukcije koja bi pozivala na daljnje gledanje. Umjesto toga, film ih pred gledateljeve nedužne oči iznosi točno onakve kakvi oni u svojoj suštini zaista i jesu – izlizani – te slijedom toga ispada generičan upravo na onim mjestima na kojima bi htio/trebao/morao biti subverzivan.

Čak ni ovo samo po sebi ne bi predstavljalo problem, samo da su Fuchs i Vaughn sve te pohabane klišeje na neki već drugi način uspjeli učiniti zanimljivima, ali nisu, pa bi vam se tako gledajući Argylle lako moglo dogoditi da dicaprijevski počnete upirati prstom o platno prisjećajući se nekih drugih sličnih, ali daleko zabavnijih filmova. Nije, međutim, Argylle dosadnjikav samo zbog toga što je čitav jedan veliki klišej, nego i zbog već spomenutog deficita akcijskih scena, više-manje vrtićkog humora, kao i činjenice da je razvučen kao da ga je netko dohvatio valjkom za tijesto, a zbog čega, u konačnici, ispada neuspio ne samo kao postmodernistički „juriš” na špijunski žanr, već i kao najobičnija akcijska komedija.

Pridodamo li tome još i manjak kemije između Howard i Rockwella (rak samac i moruzgva bili bi mnogo intrigantniji romantični tandem), kao i to da je Elly u prvoj polovici filma isuviše cendrava i bazična da bi bila simpatična (dok je u drugoj isuviše neuvjerljiva), Argylle istovremeno stoji na klimavim nogama i kao romantična komedija. 

Kalvariji tu nikako nije kraj jer Argylle nije čak ni oku pretjerano ugodan film i to ne zbog Cavillove komične „kockaste” frizure već zbog upitnih kostimografskih rješenja, opsesivnog korištenja green screena te vizualnih efekata spravljenih, valjda, u inačici 3D Studio Maxa iz prošlog desetljeća (npr. mačak Alfie izgleda kao da je ispao iz Garfielda iz 2004. godine).

Kako je moguće da film u čiju je izradu uloženo 200 milijuna dolara na trenutke izgleda toliko jeftino da bi vam se moglo učiniti kako bi se doimao mnogo skupljim da je Vaughn sve te nepregledne svežnjeve novčanica jednostavno prostro po podu te ih potom snimao 139 minuta u kontinuitetu? Tko će ga znati, ali pretpostavljamo da je jedan od glavnih krivaca inzistiranje na neshvatljivo neiskorištenoj zvjezdanoj glumačkoj postavi (Samuel L. Jackson, Bryan Cranston, Henry Cavill, John Cena) koja je, izuzev Cranstona koji ovdje glumi kao da čitavo vrijeme ima opaku glavobolju, svedena na cameo uloge.

No dobro, nije u šoldima sve, nešto je i u Fuchsovom neskladnom scenariju koji pršti što od banalnih i glupavih („Lagao si da voliš mačke! Kako ti sada mogu vjerovati?”), što od ekspozitornih (pogotovo u drugoj polovici filma) dijaloga jer Fuchs za mimezu očito nikada čuo nije. S druge strane, Fuchs je definitivno čuo za važnost peripetije jer Argylle paralelno grca pod naletima još glupavijih twistova koji su sami sebi svrha, a koje ćete ili predvidjeti, ili će vas natjerati na bjesomučno okretanje očima, ili, zašto ne, oboje.

Argylle je, zapravo, film možda i ponajviše nalik Beckettovom klasiku U očekivanju Godota – s tom razlikom što, umjesto mističnog Godota, ovdje nikako nećete dočekati iščekivani pay off. 

Iako nam je Vaughn već priprijetio trilogijom, to se, Bogu hvala, vrlo vjerojatno ipak neće dogoditi. Barem ako je suditi po brojkama jer Argylle je, kao što rekosmo, ispao teški flop pa nam se izglednijim stoga čini kako će dotični puno prije opravdano završiti u ropotarnici filmske povijesti.