Mnogi ljudi ne mogu pouzdano razlikovati fotografije stvarnih lica od slika generiranih računalom. To je posebno problematično sada kad računalni sustavi mogu stvoriti realistične fotografije ljudi koji ne postoje u stvarnom životu.

Studija objavljena u časopisu iScience pokazala je kako neuspjeh u razlikovanju umjetnih lica od stvarnih ima implikacije na naše ponašanje na internetu. Lažne slike naime mogu narušiti naše povjerenje u druge i duboko promijeniti način na koji komuniciramo na internetu. Štoviše, otkrilo je istraživanje, ljudi umjetno stvorena lica doživljavaju stvarnijima od originalnih fotografija lica pravih ljudi, mada nikome nije jasno zašto.

Referentna lica

Istraživanje je otkrilo još jednu zanimljivost: kao stvarnija istovremeno su ocijenjena i manje privlačna lica. Čini se kako se manje privlačna lica smatraju tipičnijim, a tipično lice može se koristiti kao referenca prema kojoj se procjenjuju sva lica. Stoga bi ova umjetno generirana lica izgledala stvarnije jer su sličnija mentalnim šablonama koje su ljudi izgradili na temelju iskustava iz svakodnevnog života.

No, upozorava autor studije Manos Tsakiris, profesor psihologije i direktor Centra za politiku osjećaja Sveučilišta Royal Holloway u Londonu, doživljavanje ovih umjetnih lica kao autentičnih može imati posljedice na povjerenje koje iskazujemo nepoznatim ljudima; riječ je o konceptu poznatom kao "društveno povjerenje".

Što je stvarno?

Ljudi stalno iščitavaju izraze lica drugih ljudi, a prvi dojmovi određuju naše društvene interakcije. Eksperimenti su pokazali kako ljudi prije povjerovati informacijama koje iznose lica ocijenjena kao stvarna, čak i kad su umjetno generirana.

Ne iznenađuje to što ljudi više vjeruju licima za koja vjeruju da su stvarna. Brine to što se povjerenje narušava kad ljudi saznaju da među licima u online interakcijama ima i onih umjetno stvorenih. To automatski narušava povjerenje, neovisno o tome jesu li lica stvarna ili nisu.

Promjena komunikacije

S jedne strane dobro je što su ljudi sumnjičavi u okruženju u kojem se nalaze lažni korisnici, ističu istraživači, no to bi s druge strane moglo postupno narušiti samu prirodu načina na koji komuniciramo. Svijet u kojem se ono što je stvarno ne može razlikovati od onoga što nije,  mogao bi promijeniti i naš kulturni krajolik iz primarno istinitog u primarno umjetan i varljiv.

Budemo li redovito preispitivali istinitost onoga što doživljavamo na internetu, to bi od nas moglo zahtijevati da svoj mentalni napor preusmjerimo s obrade samih poruka na obradu identiteta onoga koji govori, upozorava Tsakiris.

Praćenje stvarnosti

Široko rasprostranjeno korištenje vrlo realističnog, ali umjetnog online sadržaja moglo bi od nas zahtijevati da počnemo razmišljamo drugačije, na načine koje nismo očekivali. Napredak tehnologija koje mogu proizvesti lažna, ali vrlo realna lica, slike i video pozive znači da se praćenje stvarnosti mora temeljiti na informacijama koje nisu naše vlastite prosudbe.

Za ljude je ključno da budu kritičniji kada procjenjuju digitalna lica, zapisao je Tsakiris u časopisu The Conversation. To može uključivati ​​korištenje obrnutog pretraživanja slika kako bi se provjerilo jesu li fotografije originalne, povećan oprez prema profilima na društvenim mrežama s malo osobnih podataka ili velikim brojem sljedbenika i svjesnost potencijala deepfake tehnologija.

Algoritmi i društvene mreže

Tsakiris nije jedini koji smatra da hitno moramo poraditi na algoritmima za otkrivanje lažnih, digitalnih lica. Ti se algoritmi, kaže on, trebali ugraditi u platforme društvenih mreža kako bi nam pomogli razlikovati prava od lažnih lica, barem kad je riječ o sklapanju novih poznanstava i veza.