Lica bijelaca koja generira umjetna inteligencija sada nam izgledaju "stvarnije" od ljudskih jer su u prosjeku proporcionalnija i fiziološki usklađenija s prihvaćenim standardima ljepote, ali to ne vrijedi i za lica tamnije puti. Poznat je i razlog: algoritmi nerazmjerno češće treniraju na bijelcima, otkrili su u novoj studiji stručnjaci Australskog nacionalnog sveučilišta (ANU).  

Bijelo je realističnije

"Ako će se umjetnom inteligencijom stvorena lica bijelaca dosljedno percipirati kao realističnija, to bi moglo imati ozbiljne implikacije na obojene ljude i ojačati rasne predrasude na internetu", upozoravaju istraživači u radu koji objavljuje časopis Psychological Science.

Ovaj problem je već očit u trenutnim AI tehnologijama koje se koriste za izradu slika glave profesionalnog izgleda. Kad se koristi za ljude koji nisu bijelci, umjetna inteligencija mijenja njihovu boju kože i očiju i prilagođava ih tako da što više nalikuju bijelcima, otkrivaju istraživači. Tako dobivamo neku vrstu "AI Michaela Jacksona" koji si je godinama izbjeljivao kožu i išao na operacije kako bi mu crte lica bile što više bjelačke (činio je to i da što više izgleda poput Diane Ross, no to je već druga tema).  

AI hiperrealizam

Istraživači su otkrili da je jedan od problema s "hiperrealizmom" umjetne inteligencije to što ljudi često niti ne shvaćaju da su prevareni i uvjereni su da su umjetnom inteligencijom oblikovana lica zapravo fotografije ljudi. Poznat je i razlog tome: lica koja su iscrtali algoritmi umjetne inteligencije proporcionalnija su, usklađenija sa statistički ljepšom reprezentacijom od onog što se može vidjeti u općem uzorku, a to promatrači onda pogrešno interpretiraju kao da je riječ o slikama pravih ljudi.

No, upozoravaju australski istraživači, nećemo se još dugo moći oslanjati na ove fizičke znakove. AI tehnologija napreduje tako brzo da će razlike između sintetski dobivenih i ljudskih lica vjerojatno uskoro sasvim nestati.

Fenomen "jezive doline"

I doista, u samo nekoliko godina učinjen je ogroman tehnološki iskorak. Ima tome deset godina kako se u kinima prikazivao "The Polar Express". Lica likova u tom filmu, još uvijek "crtana" ljudskom rukom uz pomoć računala, izgledala su tada gotovo, ali ne i sasvim ljudski, što je kod mnogih promatrača izazivalo nelagodu i fenomen poznat kao "jeziva dolina" (uncanny valley).

Riječ je o emocionalnom odgovoru na susret s nečime što izgleda kao čovjek, ali to nije. Sve što podsjeća na čovjeka, ali to nije, podložno je tom efektu, a najčešći primjeri su androidi, likovi u računalnim igrama i hiperrealistične lutke.

Generativna suparnička mreža

Posljednja istraživanja ukazuju na to da smo izgleda prošli kroz tu dolinu i da sve teže razaznajemo sintetički oblikovana lica od prirodnih. Dovoljno je svratiti na stranicu ThisPersonDoesNotExist.com pa da vam bude jasno o čemu je riječ.

Njihova sintetička lica stvara AI algoritam poznat kao "generativna suparnička mreža" (GAN) koja se sastoji od dvije neuronske mreže, zapravo računalnih modela inspiriranih načinom na koji su neuroni povezani u mozgu.

EEG mjerenja

A da ljudi doista sve teže razlikuju sintetička lica od fotografija pravih ljudi, pokazalo je i istraživanje u kojem su sudionici ispravno klasificirali lica u samo 48,2% slučajeva, i još su k tome ona sintetički oblikovana u prosjeku ocijenili vjerodostojnijima.

U drugoj nedavnoj studiji istraživači su pak s pomoću elektroda na kapi za elektroencefalografiju (EEG) mjerili električnu aktivnost u mozgu. Pokazalo se kako se moždana aktivnost razlikuje kad ljudi gledaju slike pravih ljudi i u one koje je izradila umjetna inteligencija; ta je razlika bila vidljiva oko 170 milisekundi nakon što su se lica prvi put pojavila na ekranu.

Konfiguracija lica

Ova komponenta električnog signala osjetljiva je na konfiguraciju lica, odnosno raspored i udaljenosti između crta lica. Dakle, jedno od objašnjenja moglo bi biti da su sintetička lica percipirana kao suptilno različita od stvarnih prema položaju i obliku očiju, nosa i usta, piše Robin Kramer, viši predavač na Fakultetu za psihologiju Sveučilišta u Lincolnu u časopisu The Conversation.  

Posao je psihologa objasniti razliku između načina na koji se ponašamo i onoga što naš mozak "zna", i što očitava EEG, te zašto smo uopće skloniji tome da stvarnijima doživljavamo lica koja nam izgledaju ljepše i pravilnije, u skladu s estetskim idealom određenog društva.