Internet nikada nije trebao biti besplatan. To vrijedi od prvog linka i klika pa sve do prvog tokena. Sve što danas zovemo krizom AI monetizacije, shitifikacijom weba ili token-šokom, izravna je posljedica jedne pogreške napravljene u samom početku: da pristup informaciji ne košta ništa osim infrastrukture.

Entuzijazam nije poslovni model

Model je izgledao demokratično i gotovo utopijski. Plati se pristup a sadržaj šiklja kao iz pukle cijevi koju nitko nije zatvarao. Internet je u svojim ranim godinama proglašen „velikim izjednačivačem" (great equalizer), tehnologijom koja će svakome s modemom dati isti pristup informaciji.

Nitko nije postavljao pitanje tko snosi trošak kvalitete. Nije bilo razloga: korisnici koji su gradili GeoCities, pisali na forumima ili uređivali Wikipediju - to su radili iz entuzijazma. Dok god je mreža bila mala, to je funkcioniralo.

Korisnik kao proizvod

Nema ništa loše u tome što je sve bilo besplatno, loše je došlo kad se to iskoristilo za gomilanje profita. Google, Facebook i njihovi nasljednici besplatne usluge nisu ponudili iz altruizma, nego zato što su korisnikovo vrijeme i njegova pažnja na njihovim stranicama postali vrjedniji od pretplate. Trebalo je malo vremena da se shvati da korisnik koji ne plaća nije kupac, nego proizvod, a svaki sustav koji korisnika tretira kao proizvod ima samo jedan interes: što više korisnika, bez obzira na to što unose. Rezultat je shitifikacija, sustavna degradacija platformi koje nagrađuju količinu umjesto kvalitete, jednostavno zato što se količina mjeri, a kvaliteta ne.

Ista stvar, sada s LLM-ovima

Sada se isti ciklus ponavlja s jezičnim modelima, samo bez iznenađenja, bez zastoja. Besplatan pristup ChatGPT-u ili Claudeu otvorio je vrata stotinama milijuna korisnika i s njima masovnom unosu sadržaja čija je prosječna kvaliteta upitna. Nema optimizma da će mase, kad je besplatno, razmisliti prije nego unesu prompt je li to zaista potrebno ili tek puste zabave radi: hoće li nacrtati mačku koja svira gitaru, „napiši mi LinkedIn objavu o tome kako mi je AI promijenio jutarnju rutinu", „koliko R ima u jagodi", „pretvori ovu rečenicu u 800 riječi" (pa zatim, sutra, „skrati mi ovih 800 riječi na rečenicu").

Modeli se treniraju na onome što korisnici unose, korisnici unose jer im je besplatno, a jeftino generiranje podataka rijetko proizvodi nešto vrijedno. Programeri za to već odavna imaju dobru izreku „garbage in, garbage out".

Ono što je za web bio SEO spam, za LLM-ove su generički promptovi bez konteksta i halucinacije.

Naplata ne rješava kvalitetu, nego odgovornost

Naplatom se ne rješava problem kvalitete, ali rješava se problem odgovornosti. Tko plaća uslugu, koristi je drugačije. Financijska barijera, makar simbolična, mijenja ponašanje korisnika i mijenja prirodu podataka kojima se sustav hrani. Jednostavno, besplatni unos producira besplatnu kvalitetu.

Očekivani prigovor: naplata filtrira siromašne

Lako je zamisliti kako će protivnici ove ideje da sve treba naplatiti reagirati: plaćanje ne filtrira loš sadržaj, filtrira siromašne. Wikipedia funkcionira jer ima mehanizme odgovornosti koji nemaju veze s novcem. Web nažalost nije uspostavio tako nešto pa je dobio močvare sadržaja. AI sustavi koji se upravo treniraju dobivaju toliko otpadnih voda da će i oni to uskoro postati.