Sve je manje razloga za nadogradnju
Razbijeni ekran godinu dana starog mobitela natjerao me na kupnju novog uređaja, no ubrzo sam ustanovio da time neću dobiti – gotovo ništa
U posljednjih dvadesetak godina, koliko koristim mobitele, baš nijednom nije mi se dogodilo da razbijem ekran svojeg uređaja. Bilo je ružnih padova i oštećenih metalnih rubova kućišta, ali sâm ekran, uvijek je čudesno preživio. Sve do početka kolovoza ove proklete, 2020. godine. Pokušavajući spriječiti psa da iskoči iz parkiranog auta i odjuri u sigurnu smrt, ispustio sam svoj OnePlus 7 Pro na nakošeni betonski pod, i tugaljivo gledao kako kliže u daljinu. Još prije no što sam ga podigao i okrenuo, znao sam da je došao kraj mojem dugogodišnjem sretnom nizu. Tako je i bilo. Na mjestu prvog udara, u Gorilla Glassu 5 ostala je povelika rupa, iz koje se, preko gotovo čitavog ekrana, razvukla tanka pukotina. S pukotinom bih se još nekako pomirio, ali inicijalni udarac probio je sve zaštitne slojeve i dospio do same AMOLED matrice, pa je došlo do “razlijevanja” piksela. Donji lijevi kut zaslona prestao je prikazivati sliku i postao je posve neupotrebljiv, a u narednim danima počele su se, sasvim očekivano, manifestirati druge anomalije, poput sporadičnog prestanka prepoznavanja dodira i povremene detekcije nepostojećih pritisaka.
