Za nekakvih dvadesetak dana od trenutka u kojem ovo pišem, Saša Cvetojević i ja krenut ćemo na jednu od avantura života – električnim autom, Sašinom Teslom X, pokušat ćemo prijeći Saharu, u sklopu relija Budapest Bamako.

Dakle, pokušat ćemo nešto što još nitko, prema našim saznanjima, nije ni probao, a još manje uspio... električnim autom prijeći Saharu!

Budapest – Bamako, ponekad skraćeno znan i samo kao Bamako rally, najveći je amaterski reli na svijetu, nastao s idejom da se Dakar Rally učini dostupan i “običnim” ljudima. Organizator Andrew Szabo, inače vrlo zanimljiv lik, i dobar dio sudionika, ekipa su iz Mađarske, i u prvim izdanjima reli je, kao što ime kaže, išao od Budimpešte do Bamaka u Maliju. Cilj nije svake godine isti – ove godine ide se do Banjula u Gambiji, na samom zapadu Afrike – ali se reli i dalje zove prema Bamaku... baš kao što se Dakar Rally i dalje zove tako iako se odavno ne vozi do Dakra u Senegalu. Usput budi rečeno, trasa Bamako rallyja ove godine ide pored Dakra, da stvar bude još kompliciranija.

Zašto Tesla? Pa, zato što to, koliko nam je poznato, nitko još nije probao, zato što je brutalan, i to zaista bru-ta-lan izazov, i zato što je Saša veliki entuzijast električnih automobila, i želimo dokazati da je i nemoguće moguće.

U EU infrastruktura za električne aute prilično je solidna, no jednom kad zagazite na afrički kontinent, stvari se drastično mijenjaju. Ruta nas vodi normalnim cestama i zemljama od Budimpešte do Španjolske, zatim slijedi trajekt i nakon njega Maroko – koji je, prema našim saznanjima, relativno pristojno elektrificiran, barem u sjeverozapadnom dijelu. Kada za Maroko kažemo da je pristojno elektrificiran, mislimo na struju za obične potrebe, veće gradove, hotele, turizam… ne i na specijalizirane punjače kakve trebaju električna vozila. Doduše, prema našim informacijama s terena, imaju čak i nekoliko takvih, no znatno manje od optimuma.

Nakon Maroka slijede međunarodno nepriznata i gerilcima posuta Zapadna Sahara, divlja Mauritanija te Senegal i Gambija, koji su u smislu infrastrukture za e-aute dijelom lutrija, dijelom pakao, dijelom čuđenje u svijetu...

Kako si ne možemo priuštiti luksuz oslanjanja samo na afričku strujnu infrastrukturu, nosit ćemo vlastiti generator, i to ne bilo kakav, već poveći i dosta snažan. E sad, netko se može pitati kakva je svrha odlaska na put električnim autom, kada ćemo ga ionako hraniti strujom generiranom pomoću benzinskog ili dizelskog motora? Nije li to, na određeni način, varanje, ili tek besmislica?

Cilj nam je dokazati što sve električna vozila mogu, iako malo i na silu, ili što bi sve mogla uz prikladnu infrastrukturu. Recimo to ovako… U počecima automobila s motorima s unutrašnjim sagorijevanjem organizirana je utrka između auta i konjske zaprege. Ne govorim o nekoj konkretnoj utrci, premda sigurno postoje zapisi o više nego nekoliko takvih, već metaforički. Na prvoj takvoj utrci vjerojatno je pobijedila kočija s konjima, ali je već tu bio “proof of concept” – i benzinski auti mogu se utrkivati!

To je faza zadrtog dokazivanja, u kojoj se i mi trenutačno nalazimo s našim projektom. Već nekoliko godina kasnije, automobili s benzinskim i dizelskim motorima s lakoćom su pobjeđivali konjske zaprege. Jednog dana će možda i većina auta na reliju Budapest Bamako biti električna, i električni će možda jednom pobijediti u natjecateljskom dijelu, i onda će naš pothvat, u retrospektivi, posebno dobiti na značaju. Možda nas se ljudi sjete kao prvih koji su tako nešto uopće i pokušali, pa makar vukli vlastiti generator ili krenuli u sve s malim izgledima za uspjeh.

Uz to, cilj nam je, dakako, i dobra priča, dobre fotografije, avantura i nenadmašno iskustvo.

Saša je projekt shvatio iznimno ozbiljno, kako to radi i inače s projektima i planovima koji ga ponesu. Imamo Excel tablicu s precizno – koliko se u ovoj situaciji može biti precizan – unesenim udaljenostima, očekivanim vremenima punjenja, stanjem baterija i svega ostalog. Teoretski, malo je toga prepušteno slučaju, ali to je ipak Afrika. Ako nikada uživo niste vidjeli infrastrukturu pravog Trećeg svijeta, to vam se teško može opisati fotografijama i riječima.

Moja najdraža priča iz krajeva bez struje je, a prošao sam ih dosta, iz Pamira. U superizoliranom selu Karakul, uz istoimeno jezero, našlo nas se 7-8 “zapadnjaka”, putnika koji prelaze Pamir, u seoskom svratištu, a tu brojim i sebe i Japanca – na ovakvim mjestima zapadnjak je svatko tko je navikao na struju 24 sata dnevno i toalet papir. Oko 20 h uključuju generator za malo struje, pale se drhtava svjetla, svi hrle utičnicama čardžati gadgete.

Pita Japanac koliko će biti struje, misli kao dva sata, tri sata, do ponoći, koliko? Domaćin odgovara – podiže kažiprst da naznači “jedno”. Jedno što? Jedna litra, bit će struje dok generatorčić ne sagori jednu litru benzina... Japanac u šoku... Litra struje za društvo iz kuta. To je, pokazalo se, bilo svega pedesetak minuta vrlo slabe strujice za naše treperave mobitelčiće nagruvane na hrpu, sve što je gazda svratišta mogao priuštiti da potroši na goste taj dan.

Eto, tako to izgleda u zabitima Trećeg svijeta, u kojima ćemo puniti Teslu kud puklo da puklo. Bojim se da će nas i ostatak reli konvoja proklinjati zbog buke koju će generator proizvoditi u pustinjskim logorima, ali će nas isto tako i žicati da im punimo gadgete. Spremite bitcoine i čepove za uši kolege… LOL

Iako je reli amaterski, sudjelovanje dosta košta. Amaterska narav relija vezana je uglavnom za činjenicu da sudionici nisu profesionalni vozači, a ne zato što je sudjelovanje jeftino (nije). Bit će vremena da se sve to podrobnije objasni. Pratite našu grupu na Facebooku Team Tesla – Powered by RWE, i naravno Bug web (www.bug.hr).