Trećeg prosinca 1992. godine, u tišini ureda telekomunikacijske tvrtke Vodafone u Newburyju, poslana je poruka koja će tiho, ali nepovratno, promijeniti način na koji komuniciramo. Tada 20-godišnji inženjer Neil Papworth, radeći na razvoju softvera za SMS centar, sa svog je računala poslao prigodnu poruku na mobitel direktora Richarda Jarvisa, koji je u tom trenutku bio na božićnoj zabavi tvrtke.

Poruka je glasila: "Merry Christmas". Jarvis nije mogao odgovoriti jer njegov glomazni telefon Orbitel 901 nije imao tipkovnicu za pisanje teksta. Taj trenutak, tada viđen kao tek uspješan tehnički test, bio je stvarni početak revolucije kratkih tekstualnih poruka, poznatijih kao SMS.

Magični broj 160

Iako je prva poruka poslana 1992., temelji za SMS postavljeni su godinama ranije. Ključno pitanje bilo je koliko duga poruka treba biti. Zadatak da definira standard pripao je njemačkom inženjeru Friedhelmu Hillebrandu, koji je sredinom 80-ih godina proveo neobičan, ali ingeniozan eksperiment. Sjedeći za svojim pisaćim strojem, Hillebrand je tipkao nasumične rečenice i pitanja, pažljivo brojeći svaki znak. Otkrio je da se većina sažetih misli može izraziti u manje od 160 znakova.

Kako bi potkrijepio svoju teoriju, Hillebrand je analizirao dva postojeća oblika kratke komunikacije, poštanske razglednice i poruke poslane putem teleksa, tada popularne poslovne mreže. U oba slučaja, prosječna duljina poruka kretala se oko 150 znakova. To je bilo dovoljno da uvjeri GSM odbor, tijelo odgovorno za standardizaciju mobilnih mreža u Europi, da je 160 znakova "savršeno dovoljno".

Osim toga, ograničenje je imalo i snažno tehničko uporište. SMS je dizajniran da putuje kroz sekundarne signalne kanale mobilne mreže, koji su se koristili za razmjenu servisnih informacija između telefona i bazne stanice. Kapacitet tih kanala bio je izuzetno malen, točno 140 bajtova. Koristeći pametno sedmobitno kodiranje znakova, u tih 140 bajtova stalo je točno 160 znakova latiničnog pisma. Ovo ograničenje nije bilo bug, već temelj na kojem je izgrađena cijela kultura.

Zlatno doba tipkanja i T9 rječnika

Popularnost SMS-a nije eksplodirala preko noći. U početku su poruke bile besplatne, ali su se mogle slati samo unutar iste mreže. Pravi uzlet dogodio se krajem 90-ih, kada je omogućeno slanje poruka između različitih operatera. U tom je razdoblju finska Nokia postala sinonim za mobilne telefone, a model Nokia 2010 iz 1994. bio je jedan od prvih koji je korisnicima olakšao pisanje poruka.

Ubrzo je stigla i inovacija koja je promijenila sve - T9, odnosno "Text on 9 Keys". Sustav prediktivnog unosa teksta omogućio je drastično brže tipkanje na numeričkim tipkovnicama i pretvorio SMS u preferirani oblik komunikacije među mladima.

Ograničenje od 160 znakova i cijena svake pojedinačne poruke rodili su potpuno novi jezik. Kratice poput LOL (laughing out loud), BRB (be right back), ali i domaće inačice kao što su "pozz", "nznm" ili "ktb" postale su dio svakodnevnog govora. Cijela jedna generacija naučila je izražavati složene emocije i misli unutar strogo zadanog okvira, razvijajući vještinu sažetog izražavanja. Do 2010. godine, na vrhuncu popularnosti, svijetom je godišnje putovalo više od šest bilijuna SMS poruka, što je otprilike 192.000 svake sekunde.

Dolazak pametnih telefona i kraj jedne ere

A onda je stigla 2007. godina i predstavljanje prvog iPhonea. Pojava pametnih telefona i širenje mobilnog interneta označili su početak kraja za SMS kakvog smo poznavali. Godine 2009. pojavila se aplikacija WhatsApp, a ubrzo su uslijedili Viber, iMessage i Facebook Messenger. Ove OTT (Over-The-Top) aplikacije nudile su sve ono što SMS nije mogao - neograničenu duljinu poruka, slanje fotografija, videa i glasovnih zapisa, grupne razgovore i potvrde o čitanju, a sve to besplatno putem internetske veze.

Do 2012. godine, broj poruka poslanih putem chat aplikacija prvi je put u povijesti premašio broj poslanih SMS-ova. Klasične poruke brzo su gubile na važnosti u osobnoj (P2P) komunikaciji, ali su pronašle novu, vitalnu ulogu. Danas SMS preživljava kao pouzdan kanal za poslovnu (A2P) komunikaciju. Koristimo ga za dvofaktorsku autentifikaciju pri pristupu bankovnim računima i servisima, primamo putem njega obavijesti o dostavi paketa, marketinške poruke i hitna upozorenja.