U ponedjeljak, 21.10, u klubu Močvara održana je premijera serije Watchmen (2019), dostupne za streaming na HBO GO platformi. Premijera je popraćena eventom u izvrsnoj produkciji Igora Crnčića i HBO-a. Od ekskluzivnih pozivnica s kapuljačama i maskama koje su bile obavezni dress code za ulazak na event, do promotivne scenografije i role-playinga likova iz serije kao uvoda u projekciju.

Lindelof, poznat po serijama Lost (2004) i Leftovers (2014), drži kormilo te serije u koju mnogi polažu nadu u potrazi za oduševljenjem. Umjesto na film, Watchmen se nastavlja na izvorno djelo i prikazuje alternativnu povijest čija se radnja događa u tehnološki ograničenijem svijetu 2019. godine.

Glavni je lik crna detektivka Angela (Regina King) u svijetu u kojem policajci maskama skrivaju svoj identitet radi vlastite sigurnosti. Prijetnju im predstavlja organizacija Sedma konjička čiji članovi skrivaju identitet pod Rorschachovim maskama.

U Watchmenu je crna rasa posebno politizirani entitet, ali se sve to čini suvišnim u priči u kojoj policajci - bez obzira na boju kože - trebaju skrivati svoj identitet. Taj se podijeljeni fokus mogao osjetiti i općenito na scenariju koji si je davao oduška pri upoznavanju likova, a brzao u konfliktnim situacijama.

Kao rezultat još svježe opsesije korejskim povijesnim dramama, tim mi je više bilo neizbježno primijetiti izostanak inteligentnog konflikta u scenariju kojeg je Lindelof zamislio. Pri sukobljavanju policijskih snaga sa Sedmom konjičkom - umjesto da su članove samog dna organizacije počeli nadzirati kako bi došli do bitnijih neprijatelja - protagonisti su postupili rudimentarnije nego što bismo to očekivali od Stallonea, Willisa ili Schwarzeneggera; uz dužnu ljubav i poštovanje potonjima.

Takvo istrebljivanje nebitnog protivnika (tobože u pokušaju da ih zarobe), umjesto pasivnog iskorištavanja istog, ne postiže ništa osim osvete beznačajnih razmjera. To naravno ne bi bilo toliko bitno da se ne radi o seriji koja se nastavlja na nasljedstvo kultnog filma Watchmen (2009) - naslova kojeg je zahvaljujući kontrastu dubine i sirovosti anti-herojskih elemenata neizbježno spominjati kao najznačajnijeg uz The Dark Knight (2008).

Među pozvanim autorima i influencerima na projekciji u Močvari dojmovi su uglavnom bili pozitivni. Ostatak je ostao ravnodušan, iščekujući sljedeće epizode. Razlika u stavu ovisila je o poznavanju izvornog materijala. Oni upoznati sa stripom pronalazili su značaj u scenama kao što su kiša liganja i Ozymandiasova svakodnevica (epizoda ne daje eksplicitno do znanja da se radi o njemu), dok neupoznati očekivano nisu gajili istu simpatiju prema scenama bez ikakve funkcije u priči. Ogoljene od neprikazanog i neviđenog izvornog sadržaja, u očima nesumnjajućeg gledatelja te scene ne sadrže značaj ili zabavu.

Dok mnogim poznavaocima prethodno ne pravi razliku, ono je bitno za ukupni rejting i privlačenje novih fanova. Lindelof zadovoljava dio odane publike bacajući se od početka na karakterizaciju likova i easter eggsove, ali ne uspijeva naći dovoljno vremena da istovremeno privuče novu. To je najbolje ilustrirano time što radnja ulazi u fokus tek u 25. minuti epizode. U tom sadržajnom smislu pilot epizoda TV serije Watchmen ostavlja dojam kao da se radi o epizodi usred sezone, te stoga ne ispunjava svrhu pojma pilot epizode.

S druge strane, scene nakon odjavne špice nagovješćuju puno više nego što to sama pilot epizoda čini. To je napokon u duhu rečenice o prisutnosti "zavjere dovoljno velike da ti glava eksplodira ako čuješ o njoj". Ako ste među onima u kojima pilot epizoda ne budi znatiželju, dobre su šanse da će se stvari ipak promijeniti ostanete li uz Watchmen.