Između raznih drugih novosti, Zakon o radu je uveo dva nova pojma: "rad na izdvojenom mjestu" i "rad na daljinu".

Rad na izdvojenom radnom mjestu

Ovom izmjenom Zakona o radu u članku 17 se prvi put spominje "rad na izdvojenom mjestu" ili uvrježenije rečeno rad od kuće, što je u Europi i ostatku razvijenog svijeta već uhodana praksa. Rad na izdvojenom mjestu rada odnosi se na posebne kategorije zaposlenika u slučajevima osobnih potreba poput pružanja skrbi ukućanima i osobama uže obitelji s težim zdravstvenim problemima, trudnicama i roditeljima djece do osme godina starosti i pojedincima koji imaju težih zdravstvenih problema.  To je sve uvedeno po direktivama EU-a.

Pozdravljam tu ideju i inicijativu i za sada ne želim upućivati veće kritike jer vjerujem da će se taj dio još "dorađivati" i pojašnjavati jer ima puno dvosmislenih stavki. Ono što bi se trebalo dodatno definirati i razjasniti su slijedeće stavke:

1. Da li je to pravo ili privilegija?
2. Ako je ipak pravo, onda pod kojim točno uvjetima na to zaposlenik ima pravo?
3. Što kada poslodavac ne želi odobriti rad od kuće toj kategoriji zaposlenika?
4. Kako je riješeno pitanje ozljeda na radu?
5. Kako rješavati potencijalno sporne situacije?

Moramo biti iskreni prema sebi i drugima, i zaključiti da na žalost veliki broj poslodavaca se "ovakvih" radnika najradije želi "riješiti" a ne im omogućiti još neka dodatna prava ili privilegije. U puno slučajeva humanost je samo na papiru i u reklamama.  Naravno, čast izuzecima, altruističnim i empatičnim pojedincima, kojih zasigurno ima! 

Ovime nije jasno na koji točno način država putem ovih izmjena Zakona želi "potaknuti" poslodavce i pomoći ovoj kategoriji zaposlenika? Kada već nije uvela poticaje, niti kontrole provedbe onda nije stvorila ni obveze poslodavcima kojima je, vjerujem, dosta birokratskih zavrzlama.

Isto tako, smatram da je uvođenjem obveze poslodavcima na plaćanje dijela režijskih troškova toj kategoriji zaposlenika još više odbilo poslodavce od odobravanja ove opcije zaposlenicima. Ne zato jer poslodavci ne žele to platiti nego zato jer je to zaista nedefinirana mogućnost. Koje režije, koliko i kako i otvara prostora za nezadovoljstvo, žalbe tužbe. 

Navedeno je trebalo ostati kao mogućnost ali nikako kao obveza.  Izmijenjenim Zakonom se inzistira na izmjeni Ugovora o radu, što isto nije dobro prihvaćeno niti kod zaposlenika niti poslodavaca. Svjesna sam da se taj dio treba nekako definirati i to pozdravljam, ali se to može uraditi putem dodatka Ugovoru o radu ili nekim posebnim Ugovoru koji neće "teško pasti" nikome.

Rad na daljinu

Rad na daljinu je posebno definiran u odnosu na rad na izdvojenom mjestu, jer ovaj oblik rada se uvijek obavlja samo putem informacijsko komunikacijske tehnologije i radnik ima pravo sam odrediti gdje će raditi. Znači ne treba biti obavezno kod kuće ili na već unaprijed prijavljenoj lokaciji.  Kod ovoga oblika rada se neće primijeniti obveza koju poslodavac ima u smislu zaštite na radu. Ovaj oblik rada je ograničen na  30 dana i zamišljen je za posebne slučajeve poput pandemija, ekoloških pojava, poplava i sličnih.

Znači zaključila bih da je ovo dobar početak, ali na ovome dijelu Zakona se još mora jako puno raditi da bi ostvario svoju svrhu. Ili je na žalost svrha bila samo da se udovolji direktivama Europske Unije pa da se "zbog njih" to uvrsti u Zakon, ali trenutno bez velike koristi ni za radnike a ni za poslodavce.