Čovjek se drugačije prilagođava na promijenjene uvjete življenja od drugih životinjskih vrsta, jer je kod čovjeka prilagodba genima u drugom planu. Nije to tako kod drugih živih bića, a ponajmanje kod virusa.

Virus se naime ne može drugačije pirilagođavati životnim uvjetima nego baš genski: virus ne misli, ne uči, ne gleda, ne sluša, ne njuši – on evoluira. To vidimo i po svakim danom sve zaraznijim varijantama koronavirusa, pa nas ne treba čuditi kad virolozi kažu da ne znaju kada će doći kraj pandemije koja je započela u kineskom gradu Wuhanu, a uzrok joj je – u to je teško sumnjati – mutacija virusa koji mu je omogućio da promijenti domadara, da prijeđe od životinje (najvjerojatnije šišmiša) na čovjeka.

Tko zna kakve nas varijante i podvarijante koronavirusa još čekaju! Pa ipak, znanstvenici znaju ili, bolje rečeno, mogu saznati. Mogu saznati zahvaljujući novom dostignuću molekularne biologije koja se zove VLP (virus-like particle), dakle čestica nalik na virus.

Jednostavno rečeno, VLP je virus bez gena, bez RNA (gRNA), pa se stoga ne može replicirati, no – budući da mu ništa drugo ne nedostaje – može se vezati za stanicu i u nju ući. Metoda je objavljena u božićnom broju časopisa Science pod naslovom „Rapid assessment of SARS-CoV-2-evolved variants using virus-like particles (Brza procjena varijanti evoluiranih virusa SARS-CoV-2 upotrebom čestica nalik na virus)“.

Virusna čestica koronavirusa (SARS-CoV-2) se sastoji od četiri proteina. Najpoznatiji od njih svakako je protein šiljka (spike protein, S), dok su drugi proteini, membranski protein (M), protein virusne ovojnice (envelope, E) i protein nukleokapside (N) manje poznati. Metoda o kojoj je ovdje riječ omogućuje da se naprave mutacije na bilo kojem od četiri virusna proteina te da se od njih formira pseudovirusna čestica (VLP). Je li VLP ušao u stanicu vidi se pak po svjetlucanju: za protein N je vezana molekula RNA koja kodira sintezu luciferaze (reporter). Kada se doda odgovarajući supstrat, luciferin, stanica u koju je ušao pseudovirus zasjat će poput krijesnice. (To nije metafora: luciferaza je upravo onaj enzim koji daje svijetlost tim osobujnim kukcima.)

To bi bila metoda. A rezultat?

Ono što nas ovdje najviše zanima svakako je pitanje hoće li nove varijante koronavirusa biti zaraznije od prethodnih i, drugo, hoće li nas protiv njih dovoljno štititi staro cjepivo. Tezu da će nam stare vrste cjepiva biti od slabe pomoći zagovaraju antivakseri (necjepiše) jer, kažu, imunitet na protein šiljka čini selekcijski pritisak koji vodi prema razvoju sve zaraznijih varijanti virusa. To je točno, ali samo uz pretpostavku da o mutaciji proteina šiljka, i samo o njoj, ovisi zaraznost koronavirusa. Je li baš tako?

Na našu sreću, hipoteza je kriva. Istražujući sposobnost ulaženja pseudovirusa u stanicu, autori su spomenutog rada otkrili da proces malo ovisi o mutacijama proteina šiljka (S), dok mnogo više ovisi o mutacijama proteina od kojeg je izgrađena nukleokapsida virusne čestice (N). To znači da će virus, da bi se bolje širio, preferirati mutacije proteina N, a ne proteina S. Stoga će se nove, zaraznije varijante koronavirusa vezati za antitijela isto tako dobro kao i one stare, što će reći da će nas imunitet stećen cjepljenjem ili preboljenjem i dalje dobro štititi.

Još je ostalo neodgovoreno pitanje zašto su neke mutacije proteina N bolje za virus (a gore, razumije se, za nas) od drugih. O tome se zasad malo zna, ali čini se da će protein koji se može bolje fosforilirati lakše ulaziti s virusnom česticom u stanicu. To otvara i mogućnost razvoja novih antivirusnih lijekova, koji bi – kako sada stvari stoje – trebali  sprječavati fosforilaciju proteina N.

Nenad Raos je kemičar, doktor prirodnih znanosti i znanstveni savjetnik u trajnome zvanju, sada u mirovini. Autor je i koautor više od stotinu znanstvenih i stručnih radova iz područja bioanorganske i teorijske kemije, molekularnog modeliranja te povijesti kemije i komunikacijskih vještina u znanosti. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti. Sada piše za Čovjek i svemir te, naravno, Bug online. Sedam je godina bio glavni i tehnički urednik časopisa Priroda, a danas je urednik rubrike Kemija u nastavi u časopisu Kemija u industriji. Koautor je dva sveučilišna udžbenika i autor 13 znanstveno-popularnih knjiga. Nagrađen je Državnom godišnjom nagradom za promidžbu i popularizaciju znanosti 2003. godine.