Postoji fotografija na kojoj navodno učim hodati. S osmijehom do ušiju, raščupan, s pelenom koja mi s kukova visi kao padobran, širim ruke kao da ću poletjeti. Kažu mi da je to bio moj prvi korak... ali ja se ne sjećam ničega: ni pelene, ni koraka, ni fotografa. Štoviše, uopće se ne sjećam ničega što bi se moglo nazvati „moje najranije djetinjstvo“.

Fenomen zbog kojeg ne pamtimo prve tri, ponekad i četiri godine života zove se dječja amnezija. Ona nije posljedica trauma, potiskivanja, niti problematičnog kućnog odgoja, kako je to svojedobno tumačio Freud. Riječ je o nečem daleko prozaičnijem, ali i fascinantnijem: naš mozak tada još nije bio u stanju pohraniti trajna sjećanja. Ili, ako ćemo posve precizno, IT-jevskim rječnikom - pohranjivao ih je, ali u formatu kojega odrasli, zreli „operativni sustav“ našeg mozga više neće moći čitati.

Freudova zabluda i hipokampus kao gradilište

Freud je krajem 19. stoljeća, fasciniran ljudskom podsviješću, zaključio da se djetinjstva ne sjećamo zato što su prve godine našeg života ispunjene s puno neugodnih i potisnutih emocija, koje naša psiha "gura pod tepih" kako bi nas poštedjela nepotrebnog tereta nakupljenog razvojnim stresom.
Freudovo tumačenje, premda na prvu zvuči atraktivno i logično, ipak - nije točno: otkako su moderni neuroznanstvenici "zavirili" u dječje mozgove uz pomoć funkcionalne magnetske rezonancije, sve više shvaćamo kako su za dječju amneziju glavni krivci neurološki razlozi, a ne psihološki.

Središnji lik te suvremene priče o ranodjetinjem zaboravu zove se hipokampus – mala struktura odgovorna za formiranje dugoročnih sjećanja, a usidrena u evolucijski najstarijim strukturama mozga, duboko ispod vijuga moždanog korteksa. U prvim godinama života u hipokampusu se odvija neurogeneza: sve je u punom "građevinskom zamahu": stotine tisuća novih neurona stvaraju se svake sekunde, sinaptičke veze se neprestano stvaraju i razdvajaju, grade i ruše -- kao da netko testira sve moguće neurološke kombinacije prije nego se odluči za trajno rješenje.

Taj vrtlog neurogeneze donosi brz razvoj kognitivnih sposobnosti, ali ima i neminovnu nuspojavu – nestabilnost pamćenja. Sjećanja koja su možda i bila pohranjena, kasniji valovi novih neurona i sinaptičkih veza doslovno „izbrišu“. kao da se dokumenti spremaju na disk u kojemu se preko njih neprestano prepisuju novi podaci, a disk se svakih nekoliko dana čisti i formatira.

Taj je proces lijepo demonstriran pokusima na miševima: dok god im hipokampus proizvodi nove neurone, stara sjećanja im blijede. Znanstvenici su to potvrdili pokusima u kojima su genetski ili kemijski usporavali proces stvaranja novih neurona: tada su miševi bolje zadržavali ranije naučene informacije. Obrnuto, kada se umjetno poticala i ubrzavala neurogeneza, stara sjećanja su doslovno nestajala kao da ih je netko prebrisao gumicom. Dakle, kada se novi neuroni umrežavaju u postojeće sklopove, mijenjaju staru arhitekturu i destabiliziraju prethodno pohranjene obrasce aktivnosti.

Kod ljudi se sličan proces odvija tijekom ranog djetinjstva. Kad se neurogeneza uspori – oko treće godine života – memorijski sustavi postaju stabilniji, a mozak napokon počinje razlikovati kratkotrajne dojmove od trajnih zapisa. Neke studije pokazuju da to koincidira i s razvojem snažnijih sinaptičkih spojeva u hipokampusu i prefrontalnom korteksu, što omogućuje stvaranje čvršćih, trajnijih neuronskih staza.

Drugim riječima, mozak je prvo morao naučiti kako pamtiti, pa tek onda što pamtiti – a to je lekcija koju svaka nova generacija neurona mora naučiti ispočetka.

Pamćenje bez jezika: unutrašnji svijet prije govora

Čak i da je hipokampus u našim ranim djetinjim danima radio besprijekorno, bio bi suočen s drugim problemom: nismo imali jezik. Hoću reći - imali smo jezik kao organ u ustima, ali nismo imali govorni jezik kao alat komunikacije. Bez jezika, događaji se ne mogu pretvoriti u naraciju, a bez naracije nema trajne autobiografske memorije, što je proučavano još prije dvadesetak godina.
Dijete od godinu i pol može zapamtiti temeljnu emociju („uplašio sam se“), ali ne i kontekstualni događaj koji je tu emociju pokrenuo („pas je lajao dok sam sjedio u kolicima pred dućanom“). To iskustvo ostaje usidreno u emocionalnoj domeni kao neodređeni osjećaj straha od pasa, ali bez slike i priče. Takva rana iskustva oblikuju način na koji dijete kasnije tumači svijet: ton glasa roditelja, ritam uspavanke ili boja svjetla u sobi postaju svojevrsni kodovi emocionalne sigurnosti.

Zanimljivo je da mnoga istraživanja pokazuju kako čak i dojenčad na EEG snimkama reagira drugačije na tonove riječi koje su često slušala, iako ih ne razumiju – mozak već tada razlikuje obrasce melodije govora, ali ne može ih još povezati s pojmovima.

Autobiografsko pamćenje nije puko snimanje videa, nego strukturiranje priče o sebi. To znači -- da bi postojalo „ja“, mora postojati i mogućnost da se „ja“ vidi u prošlosti. Kada trogodišnje dijete počne govoriti u prvom licu – „ja sam išao“, „ja sam bio“ – zapravo formira koncept ja koji omogućuje da se prošli događaj poveže s današnjim identitetom.
Prije toga, mozak ima materijal, ali nema arhitekta koji će od materijala izgraditi sjećanje. Kao u filmu bez montaže, u mozgu su pohranjeni dojmovi, mirisi i zvukovi, ali ih mozak ne zna rasporediti u slijed. Tek kad se kasnije razvije jezik, svi ti fragmenti mogu napokon dobiti red, slijed, naslov i smisao.
Drugim riječima, jezik ne samo da opisuje sjećanja – on ih doslovno stvara. Djeca koja ranije progovore i više razgovaraju s roditeljima, imaju i raniji početak autobiografskog pamćenja, što potvrđuju i longitudinalne studije s Novog Zelanda i Kanade. Možda najkraće rečeno: bez jezika nema sjećanja, jer nema tko ispričati priču.

Male neuronske apokalipse

Neurološki gledano, mozak djeteta je kaotičan festival sinapsi. Kako je već rečeno, u prvim godinama života nastaje višak neuronskih veza – milijarde spojeva između neurona koji omogućuju brzo učenje, ali i stvaraju smetnje. Ova prekomjerna povezanost daje djetetovom mozgu sposobnost brzog prilagođavanja okolini. U tom razdoblju mozak je poput gradilišta koje gradi sve moguće puteve, ne znajući unaprijed koji će od njih biti najkorisniji.
Potom slijedi razdoblje sinaptičkog sažimanja (synaptic pruning), kada mozak počinje brisati suvišne veze, a jačati korisne.

Taj proces se ne dogodi odjednom, već traje godinama - sve do adolescencije. Zamislimo ga kao razliku između razgranate mreže otisaka stopa po svježem snijegu i uređenih, utabanih puteva: prvi prizor djeluje nepredvidivo i razigrano, drugi usmjereno i ekonomično. Dječji mozak još uvijek ostavlja tragove posvuda, u nekoj vrsti neurološke raspršenosti koja osigurava fleksibilnost, ali otežava dugoročno pamćenje.

Tijekom tog razdoblja dolazi i do tzv. sinaptičke konkurencije: samo one veze koje se često koriste bivaju ojačane, dok se rijetko korištene gase i nestaju. U prvim godinama života, kad dijete neprestano uči nove pokrete, zvukove i osjećaje, milijuni veza svakog dana nastaju i nestaju. Taj proces oblikuje temelj kasnijih kognitivnih sposobnosti – mozak selektira one putove koji će biti „autoceste“ za buduće učenje. Dok se te veze reprogramiraju, mnoga ranija sjećanja postaju nedostupna. Nisu nužno zauvijek nestala – samo se više ne mogu lako pronaći. U tom smislu, „zaborav“ nije pasivni gubitak, nego aktivna reorganizacija – nužna cijena za kasniju stabilnost i učinkovitost.

Zanimljivo, isti proces sinaptičkog sažimanja povezuje se i s nastankom nekih neuroloških poremećaja ako izmakne kontroli: prekomjerno „čišćenje“ može biti povezano s autizmom ili shizofrenijom, gdje se pokazuje da su određene sinaptičke mreže pogrešno svedene ili, obrnuto, pretrpane. Dakle, djetetov mozak ne zaboravlja slučajno; on se kalibrira između kaosa i reda, učeći prepoznati koje veze vrijedi zadržati za život, a koje će otpasti poput suvišnih grana na drvetu koje raste prema svjetlu.

Pamćenje koje nije sjećanje: implicitna memorija

Iako ne pamtimo što se dogodilo, tijelo ponekad pamti kako se osjećalo. To je tzv. implicitna memorija – skup automatskih emocionalnih i motoričkih tragova koji nastaju bez svjesnog sjećanja. Ova vrsta pamćenja oblikuje ono što nazivamo „intuicijom tijela“, sposobnošću da reagiramo prije nego što shvatimo zašto reagiramo. Djeca su u tom smislu poput spužvi koje upijaju emocionalne signale iz okoline, pretvarajući ih u temeljne obrasce reagiranja.

Dijete koje se osjećalo sigurno u naručju roditelja neće „pamtiti“ taj trenutak, ali će kasnije lakše razvijati osjećaj povjerenja i sigurnosti. Takvi rani obrasci djeluju gotovo biološki – reguliraju otkucaje srca, disanje i razinu stresa čak i desetljećima kasnije. Suprotno, dijete koje se često susretalo s kaosom i strahom možda će cijeli život reagirati na stres po istom obrascu, a da ne zna odakle taj osjećaj dolazi. U odrasloj dobi to se manifestira kao sklonost anksioznosti, nesvjesna napetost u tijelu ili izbjegavanje određenih situacija, iako o tome ne postoji svjesno sjećanje.

Znanstvenici su pokazali da se implicitna memorija može aktivirati čak i kada je hipokampus – ključan za svjesno pamćenje – oštećen. Pacijenti s amnezijom ne mogu opisati događaj, ali mogu točno predvidjeti što slijedi u zadatku koji su već jednom rješavali. To dokazuje da postoje dva paralelna sustava pamćenja: jedan racionalan i deklarativan, drugi visceralno osjetilan.

U tom razdoblju glavnu riječ vodi amigdala, centar za emocije, dok je prednji dio kore velikog mozga (prefrontalni korteks – naš racionalni „glas razuma“) još u povojima. Zato su ta prva iskustva neprevediva u jezički narativ: zabilježena su u mirisu, intonaciji nečijeg glasa, ritmu disanja. Mozak uči tko je siguran, a tko prijetnja -- ne putem riječi, nego kemijom hormona i obrascima pulsa. Možda se ne sjećamo majčinog lica, ali se mozak i dalje smiri kad čuje isti ton govora, ritam ljuljanja ili miris kože sličan onom prvom. U tom smislu, emocionalno pamćenje postaje naš tihi vodič kroz život – podsjetnik iz vremena kada nismo znali govoriti, ali smo već znali osjećati.

Kada mozak počinje spremati uspomene

Za većinu ljudi prva stabilna sjećanja potječu između treće i četvrte godine. Tada hipokampus i prefrontalni korteks napokon počinju raditi u tandemu, a dijete stječe dovoljno jezika i identiteta da svoje iskustvo zapakira u priču. To razdoblje često se poklapa i s prvim formiranjem svijesti o vremenu – dijete počinje razlikovati „jučer“ i „sutra“, što mu omogućuje da vlastiti život vidi kao slijed događaja, a ne samo kao niz nepovezanih trenutaka.

Zanimljivo je da se to razdoblje razlikuje među kulturama. Djeca iz zapadnih društava obično se ranije prisjećaju prvih događaja nego djeca iz istočnoazijskih kultura. Istraživanja su pokazala da zapadni roditelji koriste tzv. elaborativni stil razgovora – pitaju dijete za detalje („što si tada rekao?“, „kakva je bila voda?“), čime aktivno pomažu djetetu u stvaranju narativa i učenja o uzročno-posljedičnim vezama. Djeca koja odrastaju u kulturama koje više vrednuju kolektivno iskustvo i manje osobno isticanje, imaju kasniji početak autobiografskog pamćenja jer se naglasak stavlja na grupna, a ne individualna sjećanja. 

Osim kulturnih razlika, postoji i rodni učinak: djevojčice se, u prosjeku, sjećaju ranijih događaja nego dječaci, što se povezuje s bržim razvojem jezičnih sposobnosti i većim poticanjem verbalne ekspresije u ranom djetinjstvu.

Drugim riječima, pričanje priča djeci doslovno gradi njihovu memoriju o sebi – i ne samo to: način na koji im odrasli pomažu artikulirati iskustva određuje ne samo što će zapamtiti, nego i kako će razumjeti svijet i vlastitu ulogu u njemu. 

Sjećanja nisu fotografije nego priče

Čak i kada se jednom formiraju, sjećanja nisu fiksna. Svaki put kad se prisjetimo nečega, to sjećanje se ponovno „piše“ i mijenja. Mozak je notorni prepravljač: kombinira fragmente, dodaje detalje, briše ono što mu ne odgovara. U tom procesu rekonsolidacije – kako ga nazivaju neuroznanstvenici – svako se sjećanje kratko destabilizira i postaje podložno izmjenama prije nego što se ponovno „zaključa“ u memoriju. Ta plastičnost je nužna za učenje, ali je i razlog zbog kojeg sjećanja nisu pouzdani svjedoci prošlosti.

Istraživanja pokazuju da se čak i u laboratorijskim uvjetima mogu ubaciti lažni detalji u memoriju sudionika, a oni će ih kasnije braniti kao vlastita sjećanja. U eksperimentima s MRI snimanjem primijećeno je da se pri svakom kasnijem prisjećanju aktiviraju iste neuronske mreže kao i prilikom stvaranja primarnog sjećanja – što znači da mozak svaki put „ponovno piše“ staru priču.

Poznata istraživačica Elizabeth Loftus pokazala je kako se lažna sjećanja mogu vrlo lako usaditi. Dovoljno je nekoliko sugestivnih rečenica i dijete će „pamtiti“ da se izgubilo u trgovačkom centru, iako se to nikad nije dogodilo. U nekim varijantama eksperimenta, ispitanici su čak izmišljali dodatne detalje – boju majice, glazbu u pozadini – kako bi priča bila uvjerljivija. To jasno pokazuje da mozak voli naraciju više nego istinu – bitnije mu je da priča ima smisla nego da je točna.

Zato i odrasli često imaju „uspomene“ na događaje koje su vidjeli samo na fotografijama ili na starim kućnim videima. Prisjećanje se tada pretvara u montažu: um se prisjeća slike, dodaje emociju, a zatim stvara „novo“ sjećanje u kojem vjerujemo da smo bili prisutni. Fotografija postaje sjećanje, a stvarno iskustvo nestaje. U tom smislu, mozak radi isto što i društvene mreže – nudi „podsjetnike“ na trenutke kojih zapravo nikad nismo bili svjesni, stvarajući osjećaj kontinuiteta koji je možda samo iluzija.

Rubni slučaj: hipertimija

Postoje i iznimke koje potvrđuju pravilo. Ljudi s hipertimičnim sindromom mogu se sjetiti gotovo svakog dana svog života od ranog djetinjstva. Njihova sjećanja nisu fotografska, ali su ekstremno detaljna. Jedna takva osoba, Jill Price, mogla je točno reći što je radila na bilo koji datum zadnjih 30 godina, uključujući vremensku prognozu i glazbu s radija.
No, daleko od toga da je to prednost – mnoge od takvih osoba pate od tjeskobe, jer im mozak ne dopušta da zaborave čak i neugodne detalje. A pamćenje bez zaborava postaje zatvor, a ne dar. Možda je zato priroda odlučila da je bolje imati selektivno pamćenje: da bi se novi život uopće mogao živjeti, staro se mora izbrisati.

Ako ćemo ponovo uspoređivati s IT-pojmovima - u biologiji zaboravljanje nije bug, nego feature. Bez zaborava, mozak bi bio pretrpan informacijama i nesposoban razlikovati bitno od nebitnog. Eksperimenti su pokazali da miševi koji ne mogu „ugasiti“ stara sjećanja imaju problema s učenjem novih zadataka. Zaborav oslobađa prostor i energiju za usvajanje i pohranu novih obrazaca. 

S te strane, dječja amnezija možda i nije amnezija nego reset – mogućnost da mozak može samoga sebe konfigurirati. 

Starost: povratak na početak

Zanimljivo, na drugom kraju života događa se obrnut fenomen: stariji ljudi sve se slabije sjećaju nedavnih događaja, ali zato s nevjerojatnim detaljima mogu prepričavati prizore iz djetinjstva. To se naziva „remembrance bump“ – pomak u kojem pamćenje selektivno čuva epizode iz mladosti, posebno između 10. i 30. godine, dok svježa sjećanja brže blijede.

Razlog je opet neurološki: novi neuroni se više ne stvaraju u dovoljnim količinama, hipokampus gubi plastičnost, a prefrontalni korteks – koji pomaže u organizaciji svježih informacija – sporije radi. Mozak tako polako prelazi u „retro režim“, vraćajući se na starije, dublje ukorijenjene tragove.

Zato je i (već poslovična) Moja Pokojna Baba bez greške prepoznavala svoje školske prijateljice s blijede fotografije iz 1927., ali nikada nije znala gdje je ostavila naočale (obično ih je podigla na čelo i onda tražila po kući, tiho psujući na iskrivljenom mađarskom). Kao da mozak, umoran od stalnog bilježenja naposljetku odluči okrenuti se prema sebi i prelistati stare stranice. Zanimljivo, iste regije koje kod djece tek uče pamtiti, u starosti prve gube tonus.
Krug se zatvara: zaboravljanje i pamćenje su dvije strane iste medalje.

Pamćenje kao fikcija koja nas čini stvarnima

Naš se identitet ne temelji na onome što doista pamtimo, nego na onome što mislimo da pamtimo. Mozak nije arhivar nego scenarist – stalno prepravlja, interpretira, „patcha“ vlastitu biografiju da bi priča imala smisla. I to nije mana, nego uvjet opstanka: da bismo funkcionirali u sadašnjosti, moramo svijet pojednostaviti, selektirati, ispričati ga sebi kao narativ.

Sjećanja iz ranog djetinjstva nisu nestala, nego su utkana u strukturu našeg karaktera, u način na koji reagiramo, osjećamo i volimo. Možda ih ne možemo prizvati u slikama, ali ih živimo svakim danom. To su sjećanja koja ne znaju da su sjećanja.

S vremenom, naravno, cijeli taj sofisticirani sustav opet počne škripati. Zaboravljamo rođendane, lozinke, naslove pjesama. Sjećamo se mirisa iz djetinjstva, ali ne i što smo jučer ručali. U starosti mozak više ne briše da bi učio, nego jednostavno zato što mu se ne da više držati korak s vremenom.

I to je, zapravo, sasvim u redu. Jer zaborav je tihi suputnik pamćenja, njegov zaštitni sloj.
Bez njega, živjeli bismo u mentalnoj oluji svega što smo ikad doživjeli – zatrpani vlastitim iskustvom.

Ali kako točno mozak odlučuje što će zaboraviti, a što sačuvati? Zašto su neka sjećanja trajna, a neka ispare u roku od tri dana, kao loše spremljena datoteka? To je priča za drugi put – možda za neki idući članak na Bug.hr – o neuroznanosti zaborava, i o tome kako ponekad najzdravija stvar koju mozak može napraviti jest - zaboraviti.

^{Igor „Doc“ Berecki je pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Pobornik teorijske i praktične primjene medicine i znanosti temeljene na dokazima, opušta se upitno ne-stresnim aktivnostima: od pisanja znanstveno-popularnih tekstova u tiskanom i online-izdanju časopisâ BUG, crtkanja računalnih i old-school grafika i dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, fejsbučkog blogiranja o životnim neistinama i medicinskim istinama, sve do kuhanja upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivog sviranja bluesa.}