Znate li napisati "g"?

Iako ste ga doslovce stotinu tisuća puta vidjeli u praktički svakoj slikovnici, knjizi, novinama ili e-mailu što ste ikada pročitali, ipak najvjerojatnije nemate pojma kako izgleda slovo „g“.

Igor Berecki subota, 19. svibnja 2018. u 06:30

Većina ljudi nije ni svjesna postojanja dva oblika tiskanog slova „g“: jednoga rukopisnog i drugoga tipografskog. Sve i ako su svjesni da drugi oblik postoji, ljudi ga ne znaju ispravno napisati, štoviše ni prepoznati točan izgled toga slova kada ga trebaju odabrati između nekoliko ponuđenih. 

Iskustvo nas uči da ako neki objekt vidimo puno puta, a osobito ako pritom moramo povezivati njegov izgled i smisao - npr. slovo tijekom  čitanja, onda bi bilo logično i da točno znamo kako izgleda. Međutim, rezultati kognitivnih istraživanja pokazuju da nije uvijek tako. U časopisu Journal of Experimental Psychology: Human Perception & Performance je nedavno objavljen interesantan rad ekipe s Johns Hopkinsa o tom zanimljivom fenomenu.

Za razliku od većine ostalih slova abecede, malo slovo „g“ postoji u dvije verzije. Jedna je tzv. „opentail g“, kojega većina ljudi koristi kod rukopisa; izgleda kao kružnica s koje visi udica. Druga verzija nazvana je „looptail g“ i daleko je češća: viđamo je u svakodnevnim fontovima kao što su Times New Roman ili Calibri, te stoga u većini tiskanih i tipkanih tekstova.

Psiholozi su opazili da pri učenju slova postoji značajna razlika u tome učimo li ih samo čitajući, ili i pišući ih. U školi se kod učenja pisanja malih tiskanih slova gotovo nigdje ne uči pisati looptail g (gore kružnicu s repićem, a dolje elipsu, uzajamno povezane konopčićem). Iz toga su bihevioralni psiholozi postavili hipotezu da taj oblik slova znatno slabije percipiramo i prepoznajemo nego opentail g kojega smo svojeručno uvježbavali dok smo učili pisati.

Kako bi dokazali tu hipotezu, istraživači su proveli trodijelni eksperiment.

Triput ćeš me zatajiti - reče slovo "g"

U prvome dijelu htjeli su utvrditi znaju li ljudi uopće da postoje dva načina pisanja malog slova „g“. Stoga su od 38 odraslih osoba zatražili da navedu (imenuju) slovo koje postoji u dva različita pisana oblika. Samo dvoje ispitanika je navelo slovo „g“. A samo jedan je znao ispravno napisati obje verzije. Ispitanicima je potom rečeno: „Postoje dva oblika slova „g“. Možete li ih napisati?“, a ljudi bi na trenutak zbunjeno zastali jer nisu bili svjesni te činjenice. Čak i nakon što bi ispitivači ustrajali na tvrdnji da postoje dvije vrste slova „g“, neki ispitanici su i dalje inzistirali na tome da drugoga „g“ - nema.

U drugom testu sa 16 novih ispitanika, istraživači su odabrali odlomak teksta sa 14 riječi koje sadržavaju slovo „looptail g“ i zatražili od ispitanika da tekst čitaju u sebi, osim kada naiđu na riječ koja ima slovo "g": tu riječ trebaju pročitati naglas. Neposredno nakon završenog čitanja, rečeno im je da svojeručno napišu točan izgled slova "g" kojega su maloprije 14 puta vidjeli i naglas ga pročitali. Polovica njih napisala je pogrešnu tipografiju, opentail. Ostali su pokušali napisati looptail, ali samo jedan je to učinio ispravno.

Koje slovo je ispravno napisano?
Koje slovo je ispravno napisano?

I kao treći test, istraživači su zatražili od 25 ispitanika da na slici koja je prikazivala četiri različite verzije slova looptail g identificiraju ispravnu verziju.

Samo sedam od njih 25 je odabralo točan oblik. (Jeste li i vi pokušali? Koji "g" je ispravan? Ako niste sigurni, rješenje ćemo navesti kasnije u tekstu. A ako ste sigurni… nemojte biti tako sigurni).

Zakržljavanje vještine pisanja

Ljudi dakle baš i ne znaju pouzdano reći kako slovo „g“ izgleda, ali ga znaju pročitati. Pitanje je - zašto se ta pojava ne događa s drugim slovima abecede? Pretpostavka je da je to posljedica činjenice što djeca u osnovnoj školi kod usvajanja malih tiskanih slova skoro isključivo uče rukom pisati opentail g (onaj s „udicom“), ali ne i tiskarski „dvokružni“ looptail g.

Čini se da je naše učenje slova u priličnoj mjeri ovisno o rukopisnom savladavanju njegovog izgleda, a ne samo o vizualnom učenju prepoznavanja njegovog izgleda. Što manje pišemo rukom, odnosno što češće unosimo tekst tipkanjem, to je manja stimulativno-motorička i perceptivno-kognitivna veza između oblika slova i njegovog prepoznavanja. Slovo koje ne pišemo rukom slabije se "utisne" u našu memoriju.

Ta pojava motoričke uvjetovanosti memoriranja teksta poznata je mnogima iz osobnog iskustva: percipirane činjenice ćemo trajnije upamtiti ako ih svojeručno zapišemo, nego ako ostanu samo vizualno ili slušno zapamćene. Poslije najčešće niti ne moramo te podatke pročitati s papirića na kojemu smo ostavili bilješku: sâm čin zapisivanja "ojačao" je njihovo memoriranje.

Bihevioralni psiholozi koji su proveli navedena istraživanja smatraju da bi u sljedećim desetljećima daljnje digitalizacije i informatizacije, s progresivnim opadanjem potrebe za učenjem i prakticiranjem ručno pisanog teksta zbog povećavanja udjela „pasivnog“ pisanja na tipkovnici, nove generacije djece mogle osim ovog „bezazlenog“ neprepoznavanja slova „g“ iskazivati i veće poteškoće u čitanju, primjerice češću pojavnost disleksije i disgrafije (kognitivno-motoričkih smetnji u čitanju i pisanju).

- - -

I naposlijetku, odgovor na pitanje sa slike: ispravno je gornje desno „g“.
Da, znamo, znamo da ste točno odgovorili, bez imalo oklijevanja. Yeah, right.

 

Dr. Igor „Doc“ Berecki, rođen 1961., pedijatar je na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Od posla se opušta antistresnim aktivnostima: od pisanja svojevremeno popularnih tekstova i ilustracija u tiskanom izdanju časopisa BUG, crtkanja grafika i dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, te fejsbučkog blogiranja o craft-pivima, životnim neistinama i medicinskim trivijama, sve do pasioniranog kuhanja posve probavljivih jela i sviranja slabo probavljivog bluesa.