Rezultat odluke o manjim nastavcima serijala Total War pod imenom Thrones of Britannia prije dvije godine nije nam baš najbolje legao. Daleko od toga da je tehnička strana podbacila, već su neke mehanike bile pojednostavljene, a druge, pak, potpuno izbačene, što je u konačnici dovelo do osjećaja gledanja isključivo najznačajnijih scena filma kojem nedostaju poveznice. U konačnici, niste u potpunosti zadovoljni jer nemate cjelovitu priču, i opći je dojam mlak. Dakako, punokrvni nastavak Three Kingdoms koji je uslijedio, vratio se na stare staze slave, a dok čekamo novu velebnu umotvorinu majstora strateškog žanra, oni su nas podarili još jednim potkresanim izdanjem koje se bavi manjim čarkama, ovaj put u drevnoj Grčkoj.

Ljubiteljima Homerovih djela vjerojatno će se svidjeti ideja autora o herojima poput Menelaja, Ahila ili, primjerice, Parisa koji predvode ukupno osam frakcija, po četiri na strani Grka, i isto toliko privrženih Troji, što, pak, određuje i težinu same igre, kao i njihove osobne životne priče i vezane zadatke. Svaki od likova posjeduje i određene prednosti naspram drugih, pa tako Odisej, osim bržeg razvoja obalnih gradova, uz uporabu špijuna i određenu investiciju, može novačiti vojnike čak i na protivničkim teritorijima, dok će Sarpedonovo umijeće zadiranja u trgovinske paktove i diktiranje tržišnih kretanja omogućiti brz razvoj, unatoč nepovoljnoj početnoj poziciji koja je predodređena izborom frakcije.

Mapa područja na kojoj pomičemo naše vojske i nadziremo gradove na prvi je pogled mala naspram sličnih u serijalu, no nakon nekoliko poteza, njena masivnost postaje očita. Uz samu Grčku i okolne otoke, uključena su zapadna područja današnje Turske, te je čitav svijet iznimno bogat detaljima kakvih se ne bi posramio ni Three Kingdoms, kao vizualno najdojmljiviji izdanak Total Wara. Od obalnih područja koja zapljuskuju valovi do pošumljenih brdovitih krajolika, svaki djelić mape pomno je dizajniran, što je vidljivo i u samim bitkama, u kojima upravo konfiguracija terena čini bitnu razliku između pobjede i poraza, baš kao i pravilno korištenje poglavito pješačkih jedinica. Moramo naglasiti da smo u početku sve bitke vodili osobno, no u jednom trenutku njihove smo ishode prepuštali računalu, premda i po cijenu većih gubitaka. Jednostavno ih je previše.

Svako naselje specijalizirano je za određeni resurs, poput drva, bronce ili kamena, te ćemo, barem u početku, proučavati njihovu orijentaciju i osvajati ona koja nam mogu pomoći, no jednom kada se ekonomija pokrene i uspostavimo stalan izvor prihoda, briga o sirovinama bit će nam zadnja na pameti. Mnogo više će nas zamarati neprestani diplomatski zahtjevi, od kojih su mnogi na prvi pogled izvan svake pameti, a kako kampanja odmiče, bit će ih sve više nakon svakog poteza, što dovodi do sve dužih pauza i gubitka fokusa na daleko važnije odluke.

Total War Saga: Troy nije najbolji izdanak serijala, no bila bi laž reći da u njemu nismo uživali, čemu svakako pridonosi i dašak grčke mitologije, na koju smo vremenom zaboravili. U svakom slučaju, solidno ostvarenje koje fanovi Total Wara ne bi trebali preskočiti, premda, cijena bi, s obzirom na to da nije riječ o punokrvnom izdanju, definitivno trebala biti prihvatljivija.