„Kod nas se u hrani iz mora (sea food) treba osjetiti da je došla iz mora – ona ima miris mora (smell of the sea)“, rekoh svojim američkim kolegama dok sam jeo škampe priređene na bijedan način. Kažem „bijedan“ jer se oni oko škampa ne trude: ispeku ih u pećnici (bez ulja i bilo čega drugog), a onda ih, da ne budu sasvim suhi, namažu, i to hladne, maslacem. Ah, gdje je to od naših škampi na buzaru, i od brudeta, i od gradela, čije već samo spominjanje budi uspomene na more, na barke, na vrše i parangale, i na svježu, netom ulovljenu ribu koja je u sebe upila sve mirise Mediterana…

Drugi ljudi, drugi običaji. Za Amerikanca riječ smell može značiti samo bad smell, dakle smrad. Nema gore uvrede nego nekomu reći da mu smrdi iz usta kao iz zahodske jame. Začudno me pogledaše. Ispravih se: „Smell of the unpolluted sea“. Ah, da, malo se primiriše, pa kao i ja pomisliše: „Drugi ljudi, drugi običaji“.

Šumski zrak miriše po ozonu, a morski po jodu, zna se. Ne zna se. Šumski zrak nije zdrav zato što u njemu ima ozona (ozon je, uostalom, i u najnižim koncentracijama otrovan), nego zato što u njemu ima terpena iz borove smole. A jod u moru? Istina, u moru ima joda, no jako malo, tek 50 miligrama (0,05 g) po toni. Odakle onda priča o jodu u moru? Možda dolazi od njegovog otkrića kojeg dugujemo francuskom kemičaru Bernardu Courtoisu koji je 1811. godine nalio sumporu kiselinu u lug priređen od morskih algi i dobio ljubičaste pare novog kemijskog elementa. Tko zna. No da svi znaju, ili bi barem svi trebali znati, da sve što miriše po jodu nije jod. Odakle miris mora?

Odgovor je jednostavan: more miriše po onome po čemu miriše borova šuma, po čemu miriše cvjetna livada – po biljkama koje u njemu žive. A te biljke su dakako alge. I što sad? Treba napraviti kemijsku analizu, kemijsku analizu mirisa algi.

Upravo je to napravilo šestero znanstvenika sa sveučilišta u Splitu i Osijeku (Marina Kranjac, Marina Zekić, Ani Radonić, Zvonimir Marijanović, Stela Jokić i Igor Jerković). Oni su analizirali, ili bolje rečeno napisali što su oni i drugi analizirali da bi saznali kakve sve isparljive organske tvari sadržavaju alge iz Jadranskog mora. U posljednjem (9-10) dvobroju časopisa Kemija u industriji objavili su rad „BioProspecting Jadranskog mora: Pregled dosadašnjih istraživanja isparljivih organskih spojeva“. Dakle, kakvih sve kemikalija ima u Jadranskom moru?

Istraživanjem isparljivih spojeva višestaničnih morskih biljaka (makroalgi) pronađeno je da najviše ima dimetil-sulfida (DMS), organskog spoja formule (CH₃)₂S, no i znamenitog dimetil-sulfoksida (DMSO), (CH₃)₂SO. Ne kažem da je DMSO „znamenit“ samo zato što ga se može naći kao cijenjeno organsko otapalo na polici svakog laboratorija, nego i zato što je svojedobno bio proglašen lijekom za sve bolesti, „novim aspirinom“, jer su početna istraživanja pokazala da potpomaže cirkulaciju, potiče metabolizam i smiruje upale. U parama algi može biti i 60 % dimetil-sulfida, a treba reći i to da je DMS bio prvi isparljivi spoj identificiran, 1966. godine, u algama. No uz njih se nalaze još dva niskomolekularna spoja. Prvi je spoj broma, tribrommetan, a drugi spoj ioda, 1-jodpentan, koji je najvjerojatnije zaslužan za Courtoisovo otkriće. Svi ti spojevi imaju miris. Ugodan ili neugodan? To ovisi o ukusu.

U algama ima – dosad je poznato – više od tri tisuće spojeva. Prije svega ima zasićenih i nezasićenih lančanih ugljikovodika, alifatskih alkohola i aldehida, masnih kiselina, a usto i terpena, spojeva kojima dugujemo miris crnogorice. Koliko čega ima teško je reći, ili točnije, to ovisi o vrsti alge. Već spomenutih 60 % (točnije 59,3 %) DMS nalazi se samo u parama jedne vrste algi, Posidonia  oceanica, dok ga u drugim vrstama može biti znatno manje, samo 12,8 % u parama smeđe alge Halopteris filicina. Isto je tako i s terpenima – njima su najbogatije vrste Dictyota dichotoma i Taonia atomaria.

Kad sve ovo pročitamo, postaje nam jasna namjena ovakvih istraživanja. Prva je da bi se po isparljivim spojevima iz mora moglo saznati kakve sve vrste algi u njemu žive te kakvo je opće stanje mora kao biološkog sustava. Riječ „BioProspecting“ iz naslova rada – „sakupljanje biološkog materijala i analiza njegovih materijalnih svojstava ili njegova molekularnog, biokemijskog ili genetičkog sadržaja u svrhu razvoja komercijalnih proizvoda“ – ukazuje međutim na opipljiviju svrhu istraživanja, naime na moguće liječenje algama i njihovim pripravcima. Izolirani spojevi iz algi pokazuju djelovanje protiv virusa, bakterija  i insekata, pomažu protiv starenja (antioksidacijska svojstva), a usto imaju citotoksična, antihelmintska, protuupalna i antitumorska djelovanja. Sve to udišemo s morskim zrakom, svi se ti ljekoviti spojevi nalaze u njemu. Od njih potječe miris mora – a ne od joda.

Nenad Raos, rođen 1951. u Zagrebu, je kemičar, doktor prirodnih znanosti i znanstveni savjetnik u trajnome zvanju, sada u mirovini. Autor je i koautor više od stotinu znanstvenih i stručnih radova iz područja bioanorganske i teorijske kemije, molekularnog modeliranja te povijesti kemije i komunikacijskih vještina u znanosti. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti. Sedam je godina bio glavni i tehnički urednik časopisa Priroda,  a danas je urednik rubrike Kemija u nastavi u časopisu Kemija u industriji. Koautor je dva sveučilišna udžbenika i autor 13 znanstveno-popularnih knjiga. Nagrađen je Državnom godišnjom nagradom za promidžbu i popularizaciju znanosti 2003. godine.