U mome djetinjstvu konoplja je bila sasvim obična biljka. U školi smo učili da se vlakna dobivaju od tri industrijske biljke – od lana, pamuka i konoplje. Od lana se dobivalo grubo, od pamuka fino („gospodsko“) platno, a od konoplje? Eh, konoplja je služila za izradu užadi i vreća.

No, došla su nova vremena. Nekoć skupi pamuk istisnuo je lan i konoplju (za izradu vreća), a čudo novoga doba, najlon, učinio je konoplju suvišnom za pletenje užadi. Kako i ne bi, kad najlon – za razliku od konoplje – ne trune u vodi, a o čvrstoći da ne govorimo. O nekoj zabrani uzgoja konoplje nije bilo ni spomena. Istina, čulo se i o marihuani, no samo u pjesmi „La cucaracha, la cucaracha... marihuana que fumar“, koja nam je došla iz dalekog Meksika, zemlje u kojoj žive nekakvi čudni ljudi sa još čudnijim šeširima.

No, eto, kao što rekoh došla su nova vremena. O konoplji se govori samo kao „indijskoj konoplji“ koju je koliko unosno toliko i opasno (od policije) uzgajati. Istina, niti sam je ikad probao niti sam ikad bio u društvu u kojem se pušila marihuana, ali sam imao susjeda koji ju je potajno uzgajao, pa se me molio (jer konoplji treba mnogo vode) ne bih li mu dao vodu iz svog bunara budući da je njegov „presušio“. Na kraju je loše završio i on i njegova konoplja jer je netko pronašao njegovu tajnu plantažu u šumi iz koje je marno izvlačio drvo „za Talijane“.

Zbog tih i takvih, proizvođača, prodavača (dilera) i kupaca (narkomana) indijske konoplje, biljka Cannabis sp. je došla na zao glas. Ali što sam to napisao? Ne postoji indijska konoplja kao vrsta (Cannabis indica) nego samo kao podvrsta (varijetet) biljke koja se zove – po Linneausovoj binominalnoj nomenkaturi – Cannabis sativa L. Jasnije rečeno, postoje tri konoplje, Cannabis sativa var. sativa, Cannabis sativa var. indica i Cannabis sativa var. ruderalis, no ne i tri vrste (species) konoplje. 

Malo komplicirano, rekli bismo, no još je kompliciranije ono što se iza tih imena krije. Kao prvo, od konoplje se koristi sve: stabljika, list i cvijet. Kao drugo, u konoplji se na nalazi samo „kanabinoid“ nego oko 600 kemijskih spojeva od kojih se 180 mogu svrstati pod „kanabinoide“, što znači da imaju slabije ili jače izraženo fiziološko djelovanje. Kad kažem „fiziološko djelovanje“ ne mislim samo na narkotičko djelovanje, nego i na ljekovito. Istraživanja su naime nedvojbeno utvrdila ljekovito djelovanje deset kanabinoida, koje je toliko široko da se čini kako je konoplja panaceja, lijek za sve bolesti. Najpoznatiji od njih je Δ⁹-tetrahidrokanabinol (Δ⁹-THC) te njegov karboksilni (kiselinski) derivat (Δ⁹-THCA).

Prvi smiruje upale, a drugi bolove uz dokazano djelovanje u liječenju tumora. Mnogi, da ne kažem svi, kanabinoidi imaju antibakterijsko i antioksidativno djelovanje (uklanjaju slobodne radikale), a kanabidiol (CBD) i njegov kiselinski derivat (CBDA) imaju pozitivan učinak u liječenju Alzheimerove bolesti. CBD usto pomaže u liječenju šećerne bolesti, visokog krvnog tlaka, ateroskleroze i depresije.

Kad čovjek sve to pročita, dođe mu da si zapali jednu marihuanu ili da se priključi pokretu za legalizaciju uzgoja indijske konoplje, koja se već legalno uzgaja u 50 zemalja. (Štoviše, s konopljom se – umjesto s hmeljom – vari i pivo.) No tu bi naš „čovjek“ bio u krivu, jer upravo ovakvo raznoliko djelovanje krije mnoge opasnosti zbog isto toliko raznolikih nuspojava. Da bi naime lijek bio djelotvoran, mora se davati u točno propisanoj dozi, a prije svega aktivna tvar u njemu mora biti točno kemijski definirana. Treba dakle liječiti pripravcima od konpolje, ponajbolje čistim kanabinoidima, a ne dijelovima biljke koja usto – zbog razlike u uzgoju – mogu sadržavati više ili manje pojedinih kanabinoida.

Sve u svemu, konoplja kuca na sva vrata, vraća nam se u punom i obnovljenom sjaju. Vlakno od konoplje opet postaje popularno, jer se može potpuno reciklirati, pa je sva zgoda da Kina više neće pokrivati polovicu svjetske proizvodnje konopljinog vlakna. Odnedavno se i u nas može kupiti brašno od konoplje, koje sam probao i jako mi se svidjelo. Od njega sam ispekao pogaču (miješajući ga s pšeničnim i kukuruznim brašnom), a neki su od njega ispekli zlevku. Okus tog brašna podsjeća me na orah ili, možda, mak. No što da vam dalje pričam: ne recite nego ispecite, pa ćete uživati ne samo u ukusnom nego i nadasve zdravom kolaču.  

Nenad Raos je kemičar, doktor prirodnih znanosti i znanstveni savjetnik u trajnome zvanju, sada u mirovini. Autor je i koautor stotinjak znanstvenih i stručnih radova iz područja bioanorganske i teorijske kemije, molekularnog modeliranja te povijesti kemije i komunikacijskih vještina u znanosti. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti. Sada piše za Čovjek i svemir, mrežne stranice Panopticum,  te – naravno - Bug online. Sedam je godina bio glavni i tehnički urednik časopisa Priroda. Koautor je dva sveučilišna udžbenika i autor 16 znanstveno-popularnih knjiga. Nagrađen je Državnom godišnjom nagradom za promidžbu i popularizaciju znanosti 2003. godine.