Kada su iranski dronovi prvog ožujka pogodili tri Amazonova podatkovna centra, dva u UAE-u, jedan u Bahreinu i oborili dvije od tri zone dostupnosti u regiji, milijuni stanara Dubaija i Abu Dhabija odjednom nisu mogli platiti taksi, naručiti hranu, a bankovne transakcije su stale. Kaos se proširio kroz sustave za plaćanje, platforme za prijevoz i banke koje ovise o Amazonovoj oblačnoj infrastrukturi. IRGC nije napadao „tehno-kompanije". Napadao je logistiku neprijatelja, onu kojom upravljaju serveri u zgradama nadomak ratne zone.

Cuba Submarine iz španjolsko-američkog rata 1898.

Iranski argument bio je, u svojoj brutalnoj logici, dosljedan. Državni mediji tvrdili su da su objekti legitimne mete jer američka vojska koristi sustave umjetne inteligencije na Amazonovim serverima za obavještajnu analizu i ratne simulacije. Potkrijepili su to 128 godina starim pravnim presedanom: slučajem Cuba Submarine Telegraph Co. iz španjolsko-američkog rata 1898., u kojemu je američka mornarica namjerno prekinula britanske telegrafske kabele da bi onemogućila španjolsku komunikaciju i podsjetili industriju da privatno vlasništvo nad dvonamjenskom infrastrukturom ne pruža pravnu zaštitu u ratu. Tribunali su tada presudili da legitimni ratni akti nadilaze privatna imovinska prava. Ista logika primjenjuje se i danas, a regionalni sudovi vjerojatno će gledati na napade kao na predvidiv rizik poslovanja u zoni sukoba. Bitno je napomenuti da je AWS odmah, očekivano, demantirao da se njegovi napadnuti podatkovni centri koriste za vojne potrebe.

Politika usmjerena na pogrešnog neprijatelja

Washington je godinama gradio sigurnosnu arhitekturu u Zaljevu s jednim neprijateljem na umu: Kinom. Inicijativa Pax Silica uvlači UAE i Katar u američki sustav kontrole izvoza naprednih čipova. Abu Dhabijski G42 prekinuo je poslovne veze s Huaweijem. Humain, saudijska kompanija za umjetnu inteligenciju, potpisala je ugovore isključivo s američkim dobavljačima: NVIDIA, AMD, Qualcomm, Cisco. Cijela arhitektura bila je dizajnirana da spriječi curenje tehnologije prema Pekingu i u tome je, možda, bila uspješna. Ali nitko nije projektirao obranu od iranskih bespilotnih letjelica.

Nezamjenjivi helij

Hormuški tjesnac je, u međuvremenu, prestao biti samo suženi prolaz za naftu i postao jednako važan za tehnološke kompanije. Katar je dosad proizvodio više od trećine svjetske opskrbe helija, a cijene su porasle između 70 i 100 posto u manje od tjedan dana. Kompleks Ras Laffan, najveće postrojenje za ukapljeni prirodni plin na svijetu, koje helij proizvodi kao nusproizvod - zaustavio je rad nakon iranskih napada bespilotnim letjelicama. Helij se koristi za hlađenje silicijevih pločica, za fotolitografiju, za otkrivanje propuštanja u proizvodnji čipova ispod pet nanometara. Nema zamjene.

Južna Koreja uvozila je iz Katara oko 65 posto svog helija prošle godine. Tajvan se suočava s identičnim rizicima. Tvrtke koje zajedno čine okosnicu hardverskog industrijskog sustava umjetne inteligencije globalnih razmjera - Samsung, SK Hynix, TSMC - vezane su za jedan kompleks na Arapskom poluotoku koji je sada izvan pogona. Burza Južne Koreje je za dva dana izgubila dvadeset posto tržišne vrijednosti, najgori pad od financijske krize 2008. jer Samsung i SK Hynix čine gotovo 40 posto kapitalizacije korejske burze, zbog rata koji se odvija 7.000 kilometara dalje.

Podmorski kablovi: mirnodopska infrastruktura u ratnoj zoni

Potencijalna opasnost leži u istoj zabludi kao i kod podatkovnih centara: infrastruktura podmorskih kablova je projektirana za mirnodopske uvjete, s pretpostavkom da će međunarodno pravo, gospodarski interesi i tehnička neutralnost štititi kabele od namjernih napada. No povijest, od slučaja Cuba Submarine 1898. do današnjih napada u Crvenom moru, pokazuje da u ratu nema „civilne" infrastrukture ako nosi strateške podatke. Kabeli leže na dnu oceana nezaštićeni, dostupni podmornicama, roniocima ili jednostavnim sidrima. Nema redundancije koja bi izdržala koordinirani napad na više točaka odjednom. Brodovi za popravak postoje u malom broju, a za ulazak u ratnu zonu trebaju dozvole koje se u sukobu ne izdaju.

Planovi za širenje kapaciteta već su poremećeni. Projekti poput 2Africa, India-Europe Xpress (IEX) i SeaMeWe-6, koji su trebali osigurati terabitne veze između kontinenata do 2027., sada su zamrznuti ili odgođeni za neodređeno vrijeme. Osiguravajuća društva traže premije koje udvostručuju troškove polaganja, dobavljači opreme odgađaju isporuke, a vlade blokiraju dozvole za prolazak kroz teritorijalne vode u nestabilnim regijama. Ono što je prije godinu dana izgledalo kao rutinsko širenje globalne mreže, danas je postalo geopolitički rizik koji nitko ne želi preuzeti. Infrastruktura koja nosi gotovo sav međunarodni internetski promet leži na dnu oceana kao tanko crijevo jer je projektirana za mir, a danas je izložena ratu.

Ipak netko tu profitira

Mnogi gube, naravno, ima i dobitnika. Dionice Palantira skočile su za tjedan dana 15 posto u trenutku kada je Nasdaq padao. Vlada čini oko 60 posto prihoda kompanije, a kompanija sve više pruža usluge vojnim i obavještajnim agencijama. Izvršni direktor Alex Karp nije se pretjerano trudio biti diskretan. Na konferenciji AIPAC u Marylandu, pred investitorima i novinarima, hvalio se da Palantirovi alati daju SAD-u prednost nad protivnicima. Nešto od toga bilo je i konkretno. Cameron Stanley, glavni digitalni i obavještajni časnik Pentagona, objasnio je na istom skupu što Palantirov Maven Smart System zapravo radi u praksi: nekad je vojni analitičar morao proći kroz osam ili devet zasebnih sustava da bi meta prešla put od detekcije do udara - svaki korak zahtijevao je čovjeka koji ručno prenosi podatke iz jednog sučelja u drugo, od ekrana do ekrana, dok izmiče rok djelovanja. Maven taj put komprimira u jedan sustav. Jedna vizualizacija, jedan tijek odlučivanja, jedan pritisak. Dvije tisuće analitičara svedeno na dvadeset. Prema dostupnim izvještajima, sustav je u prvom mjesecu rata pomogao izvesti tisuće udara na iranskom teritoriju.

No Palantir nije jedini koji profitira. Anduril Industries, obrambeni startup kojeg je 2017. osnovao Palmer Luckey, u samo nekoliko tjedana udvostručio je vrijednost na 60 milijardi dolara nakon što je osigurao novu rundu financiranja od četiri milijarde dolara od a16z i Thrive Capitala. Njihova AI platforma Lattice za detekciju i praćenje meta sada je integrirana s Palantirovim Maven sustavom, a u ožujku su dobili ugovor s američkom vojskom vrijedan 20 milijardi dolara. Shield AI, još jedan privatni startup, naglo je postao ključan jer se njihov autonomni dron V-BAT koristi u više od 200 misija nad Iranom, a ubrzano testiraju sustave za elektroničko ratovanje.

20K dron vs. 12M raketa

Od javnih kompanija, CrowdStrike je bio jedna od rijetkih čije su dionice rasle svaki dan tijekom prvog tjedna rata, dok je Palo Alto Networks skočio 17 posto od kraja veljače. Čak su i manji igrači u lancu opskrbe, na primjer, Lumentum i Coherent, proizvođači lasera i optičkih komponenti, naglo porasli nakon što je NVIDIA objavila da ulaže po dvije milijarde dolara u svaku od njih. Rat nije samo ubio stare lance opskrbe; stvorio je nove. Ono što je prije bio spor proces nabave obrambenih sustava, sada se odvija u tjednima. I dok tradicionalni giganti poput Lockheed Martina i RTX-a i dalje rastu, pravi pobjednici su softverske kompanije koje nude gotove AI sustave a ne samo hardver. Anduril, koji je 2025. imao prihod od 2,3 milijarde, u 2026. očekuje 4,3 milijarde. Shield AI, osnovan 2015., sada je u pregovorima za rundu financiranja koja bi ga mogla lansirati među najvrjednije obrambene startupe na svijetu. Ovo nije slučajni boom. Jeftini iranski dronovi od 20 tisuća dolara prisilili su SAD da napusti presretanje raketama od 12 milijuna dolara i okrene se autonomnim, AI vođenim protumjerama. A u tom svijetu, pobjednici nisu oni s najvećim tvornicama, već oni s najbržim algoritmina.

Velika šansa za Indiju

Negdje na rubu ovog kaosa, tiho, Indija je naveći dobitnik. Već je sredinom 2025. imala četiri puta više kapaciteta podatkovnih centara nego 2020., a očekuje se da će se ta brojka do 2030. ponovno udvostručiti. Od 2020. do 2025. privukla je više od 14 milijardi dolara ulaganja u podatkovne centre, a u planu je još 200 milijardi. Google je najavio 15 milijardi, Microsoft 17,5 milijardi, Amazon 35 milijardi, a Adani Group planira 55 milijardi dolara do 2035. Indija ima infrastrukturu, kapital i ono što Zaljev sada nema: geopolitičku neutralnost. Nije ratna zona, nema hormuški rizik, a podmorski kabeli koji je povezuju s Europom i Azijom - uključujući nova čvorišta u Kochiju i Kolkati - ne prolaze kroz zapaljeni tjesnac. AWS i Microsoft Azure već preusmjeravaju opterećenja iz UAE-a i Bahreina u Mumbai, Chennai i Hyderabad. Ovo se neće vidjeti u idućem kvartalu, ali preraspodjela se već događa. Dok se osiguravajuća društva pitaju kako cijeniti rizik u Zaljevu, Indija nudi nešto jednostavno: stabilnost. I u svijetu u kojem rat može obrisati tri zone dostupnosti u jednom napadu, stabilnost postaje najvrjednija valuta.

Rađanje nove specijalne industrije: građevinske

Do 2025. vrhunac sigurnosti infrastrukture bila je obrana od mrežnih upada: vatrozidovi, detekcija prodora, enkripcija podataka, nulta povjerenja (zero-trust) arhitekture. Međutim, nitko nije gradio podatkovne centre da izdrže napade iz zraka. Prosječni podatkovni centar u Zaljevu imao je krov od sendvič-panela debljine 15 centimetara, prozore od kaljenog stakla i zidove od standardniog konstrukcijskog betona, dovoljno za oluju, ne i za eksploziv koju nosi dron. Nije bilo stropova koji apsorbiraju udarne valove, nije bilo višeslojnih zaštitnih barijera, nije bilo podzemnih zona na dubini od 20 metara. Nije bilo balističkih roletni, ojačanih nosača, sustava za brzo gašenje požara nakon kinetičkog udara. 

Standardi poput LEED certifikata ili Uptime Instituteovih Tier III/IV mjerili su energetsku učinkovitost i dostupnost, ne otpornost na eksplozije. Sve to treba biti stavljeno pod povećalo i iznova izgraditi prema novim standardima. Nova specifikacija zahtijevat će beton visoke čvrstoće s vlaknima, krovne konstrukcije otporne na udar, višeslojne zidove s pijeskom između betonskih ploča, podzemne razine za kritične servere, autonomne sustave gašenja požara koji rade i kad nestane struje, redundanciju hlađenja koja ne ovisi o vanjskim tornjevima.

To je nova industrija, specijalizirana građevinska industrija koja još ne postoji, a koja će uskoro postojati. Netko će morati projektirati i izgraditi bunkerizirane podatkovne centre s modulima za brzu zamjenu oštećenih zona. Tko bi drugi, nakon ratova, najviše profitirao nego građevinari?