Lionel Messi za vrijeme utakmice gotovo i ne trči. The Athletic je objavio je analizu o nečemu što gledatelji nogometa odavno primjećuju, ali donio je i brojku: čak 63% vremena na terenu Messi provede hodajući. Iza te prividne lijenosti krije se nemilosrdna efikasnost, jer je i dalje u samom vrhu po kreiranim šansama i golovima.

Vibe coding je bjesomučno trčanje

Dok ostali, iz oba tima, veznjaci i wingbackovi bjesomučno skupljaju kilometre i sprintaju po američkoj žegi do iznemoglosti, lik s desetkom na leđima lagano šeta. Softverska industrija u isto vrijeme proživljava vlastitu opsesiju pretrčanim kilometrima. Zove se vibe coding.

U toj novoj fazi stvaranja softvera programer više gotovo ne tipka, samo kaže AI agentu što želi, prihvaća sve što stroj predloži i ne čita diff. Kod nastaje brzinom koju nijedan čovjek ne može pratiti, tisuće linija u minuti. Statistika izgleda spektakularno, baš kao i 13 kilometara u nogama veznjaka koji su umori i promaši cijeli gol, a Messi šeta. Rezultat? Dva, tri poteza, šah, mat.

Usporedba je zapravo jednostavna i sama se nameće: old school kodiranje, ono sporo, promišljeno, s razumijevanjem svake linije, jest Messijevo hodanje. Vibe coding je bjesomučno trčanje, samo što kilometre umjesto igrača trči GPU.

U IT industriji oduvijek se pati od mita o „rudarenju"

Menadžment glorificira developere koji provode 60 pa i više sati tjedno u uredu, danonoćno su na Slacku i tipkaju kod brzinom svjetlosti. Vibe coding taj mit nije ubio, nego ga je automatizirao. Umjesto čovjeka koji glasno lupa po tipkovnici da svi čuju kako se radi, sada agent generira takve količine koda koje nitko ne stigne pročitati. Produktivnost na papiru nikad veća, a pitanje ostaje isto: je li to stvarno produktivnost ili samo skupo nagomilavanje statistike za upper management?

Messijevo hodanje samo je naizgled pasivno

Messi cijelo vrijeme zapravo skenira, gradi mentalnu mapu terena, mapira gdje stoje protivnički stoperi i predviđa gdje će se otvoriti rupa za tri poteza unaprijed. Vrhunski programer radi isto: dva dana gleda u ekran, crta po ploči, analizira postojeću arhitekturu i razmišlja o edge cases. Izgleda kao da ne radi ništa, ali kada sjedne za tipkovnicu, rješenje je čisto, napisano od prve.

Vibe developer koji ne razumije što je AI generirao hoda bez mape. To nije Messi, to je navijač koji je zalutao na teren. Agent u minuti nabaca kod koji radi sve i svašta „za svaki slučaj", praksa pokupljena od svagdje pomalo. Programer tzv. stare šklole primjenjuje YAGNI princip (You Aren't Gonna Need It): energija se ne troši na značajke koje bi „možda mogle zatrebati u budućnosti", nego se čuva za ključne module sustava, one koji drže cijelu aplikaciju stabilnom. Vibe kodiranje je YAGNI izokrenut naglavačke: sve što bi možda moglo zatrebati već je napisano, nitko ne zna zašto, a brisati se ne usudi nitko jer ne zna zašto je to uopće tu i ako se pobriše, srušit će se kao kula od karata.

Messijevom stilu najbliži je Kanban

Scrum svoje iteracije zove sprintevima, timovi štuju velocity i broje story pointove, a vibe coding tim sprintevima daje dodatni turbo zamah. Messijevom stilu najbliži je Kanban, odnosno širi Lean pristup. Umjesto da svi stalno budu zauzeti, važno je da posao glatko teče od ideje do isporuke. Radi se na najviše dvije ili tri stvari odjednom (tzv. WIP limit, ograničenje posla u tijeku), jer žongliranje s pet zadataka istovremeno znači da nijedan ne stiže do kraja. I mjeri se samo jedno: koliko brzo rješenje stigne do cilja, a ne koliko je koda usput proizvedeno. Bez sprinteva, sastanaka i teatra produktivnosti.

Značenje Messijevog hodanja postaje jasno tek u onoj jednoj sekundi kada primi loptu. Iz potpune statike eksplodira u milisekundni sprint, šalje stopera po ćevape i pogađa rašlje. U razvoju softvera to je kritični trenutak migracije baze podataka ili refaktoriranja jezgre sustava. Tu vibe pada na ispitu: agent može generirati migraciju, ali ne može preuzeti odgovornost za nju. Dok vibe tim paničari i traži od AI-ja hotfix on hotfix u petak u 17 sati, a usput ne razumije vlastiti kod dovoljno da zna gdje gori, iskusni developer mirno povlači potez koji rješava problem dugoročno, zato što mentalnu mapu sustava nosi u glavi, a ne u nekom kontekstnom prozoru.

Ne znači da AI nema mjesto u developerskom timu

Ima, i to točno ono koje imaju Messijevi suigrači: neka trči. Testovi, rutinske migracije, dokumentacija, to su kilometri koje netko mora pretrčati i šteta je da ih trči čovjek. Ali mentalna mapa arhitekture, odluka što se uopće gradi i onaj potez u šesnaestercu ostaju ljudski dio. Vibe s timskim razumijevanjem je Messi s dobrim suigračima, bez toga je 13 pretrčanih kilometara izgubljena utakmica ili aplikacija koja će padati čim se lansira.