Film Svadba (redatelja i scenarista) Igora Šeregija redovnu kinodistribuciju započeo je u utorak 20. siječnja, i to istovremeno u čak 13 kino dvorana CineStara, čemu je prethodila prodaja više od 70 tisuća ulaznica – što je nevjerojatan doseg za filmski uradak s naših prostora. Šest dana kasnije saznali smo da je Šeregijeva komedija oborila i rekord: posrijedi je najbolje kino otvaranje hrvatskog filma svih vremena – s čak 170.496 gledatelja! „Jako sam ponosan na cijelu ekipu ispred i iza kamere i oduševljen reakcijama publike. (...) Ovo je nagrada za težak rad svih nas skupa i nadam se da će ove brojke potaknuti nove domaće komedije i komercijalne filmove”, izjavio je Igor Šeregi, kako prenosi Hrvatski audiovizualni centar.

Osim u Hrvatskoj, film je u prvom vikendu postigao odličnu gledanosti i u susjednoj Bosni i Hercegovini (49.067 gledatelja), 28. (Beograd), odnosno 29. siječnja (Novi Sad) po prvi puta je prikazan u Srbiji, a redovna distribucija u Sloveniji počinje 5. veljače. Šlag je to na tortu uspjeha domaćeg filma koji se nižu u posljednje vrijeme – aktualni uspjeh tek je nastavak trenda koji se jasno ocrtavao i tijekom 2025. godine, jedne od uspješnijih za domaći film po pitanju kino-gledanosti: nakon Slijepčevićevih postignuća s filmom Čovjek koji nije mogao šutjeti, hrvatski film je prošle godine pogledalo 328.526 gledatelja, što je druga najuspješnija godina od osnutka HAVC-a.

12 najgledanijih hrvatskih filmova 2025.

U kinima je prethodne godine prikazano sveukupno 48 naslova (36 premijerno) – 22 dugometražna igrana filma (od čega 9 manjinskih koprodukcija), te 14 dokumentarnih, uključujući dvije manjinske koprodukcije. Na 12. mjestu najgledanijih domaćih filmova u 2025. godini nalazi se Izgubljeni Dream Team (3.575 gledatelja; dostupan i na Netflixu) – dokumentarni film Jure Pavlovića o jugoslavenskoj košarkaškoj reprezentaciji koja je 1991. godine na Europskom prvenstvu u Rimu osvojila zlato „i stala na postolje, promatrajući dizanje zastave svoje zemlje – koja je prestala postojati prije tri dana”. Ponešto je gledaniji (4.901) bio još jedan film o košarci – Dražen Danila Šerbedžije i Ljube Zdjelarevića, dok je deseti na listi Treći svijet (5.127), dokumentarac o Haustoru – legendarnom zagrebačkom bendu koji je oblikovao glazbenu scenu bivše Jugoslavije (filmovi koji se na bilo koji način dotiču prostora i kulturno-društvenih tema bivše države nerijetko garantiraju barem četveroznamenkasti broj posjetitelja).

Na devetom mjestu (5.669) najgledanijih hrvatskih filmova prošle godine je Ramljakov Mirotvorac. Riječ je o dokumentarnom filmu koji se bavi posljednjim mjesecima života Josipa Reihla Kira, načelnika osječke policije ubijenog u ljeto 1991., u trenutku kada je pokušavao spriječiti eskalaciju nasilja i otvoreni rat.

U kontekstu gledanosti, Mirotvorac se ne može mjeriti s vrhom ljestvice, ali njegov plasman unutar 10 najgledanijih domaćih filmova govori mnogo o rastućem interesu publike za dokumentarce. Drugim riječima, Mirotvorac nije iznimka, nego dio šire slike. Dokumentarni film u 2025. godini čini jedan od stabilnijih segmenata domaće kino-produkcije – dokumentarne je naslove pogledalo ukupno 81.910 gledatelja, a uvjerljivo najgledaniji među njima bio je Fiume o morte!. Uz igrane filmove Frka Svebora Mihaela Jelića (8. mjesto; 5.682 gledatelja), odnosno Božji gnjev Kristijana Milića (7. mjesto; 8.809 gledatelja), koji su svoje premijere imali godinu ranije, tako se na listi pojavio i dugometražni dokumentarac Sokol (5. mjesto; 22.504 gledatelja), film Eduarda i Dominika Galića o životu i djelu Velimira Đereka Sokola, istaknutog zapovjednika obrane Sajmišta tijekom Domovinskog rata. Film koristi dokumentarne materijale i svjedočanstva (u manjoj mjeri i umjetnu inteligenciju), a zbog značajnog interesa publike ostvario je dosad jedno od boljih otvaranja za hrvatski dokumentarac u kinima – te je s 22.504 prodane ulaznice zauzeo i visoko peto mjesto ukupne ljestvice.

Sad ulazimo u ključni dio – jer u gornjem dijelu ljestvice koncentracija publike postaje posebno izražena. Prvih šest filmova s liste zaslužni su za 254.673 posjete kinima, što čini čak 77.52% od ukupnih 328.526 gledatelja (Paretovo pravilo par excellance). Na šestom mjestu je Južina, crnohumorna komedija redatelja i scenarista Ante Marina premijerno prikazana na prošlogodišnjem pulskom filmskom festivalu, smještena u splitsku četverokatnicu (što služi i kao strukturalni okvir oko kojeg se grade likovi i njihove priče). Film se oslanja na niz međusobno povezanih likova i apsurdnih situacija kako bi kroz seriju nesporazuma prikazao svakodnevicu u mikrokozmosu, a istovremeno istražuje lokalni identitet, humor i društvene dinamike grada Splita. O Južini se govorilo kao o jednom od zanimljivijih debitantskih ostvarenja hrvatskog igranog filma u prošloj godini, a recenzije često izdvajaju humor i uvjerljive glumačke izvedbe. Film je pogledalo 17.417 gledatelja, a brojci je zasigurno pomoglo i to što je dio soundtracka (i ansambla) poznati reper Grše.

Koji se filmovi kriju među najgledanijih četiri?

Četvrto mjesto zauzima Bumbarovo ljeto, dječji film Daniela Kušana, Marka Hrenovića i Ivana Turkovića-Krnjaka, koji je s 37.740 gledatelja ostvario solidan broj posjetitelja, obzirom da je riječ o žanru koji je često gledaniji od drugih (dječji/obiteljski filmovi često čine najstabilniju bazu kino publike). U sinopsisu i medijskim najavama film je predstavljen kao ljetna otočna pustolovina: skupina djece (Karlo, Matko „Bumbar” i prijateljice) ulazi u avanturu spašavanja dječaka Chikua iz ruku krijumčara, uz tajna skloništa, otok Trs i elemente misterija. Film je na Puli osvojio Zlatna vrata (najbolji film po ocjeni publike) usprkos jasnim problemima (koji se posebno vide u završnim dijaloškim rješenjima koja razotkrivaju slabosti scenarija).

Treće mjesto na ljestvici pripada fenomenalnom Bezinovićevom Fiume o morte!, osvajaču „europskog Oscara” za najbolji dokumentarni film (film je osvojio Tiger Award i FIPRESCI nagradu /IFF Rotterdam/, te niz drugih priznanja). U HAVC-ovu katalogu film je definiran kao priča, koju građani Rijeke „prepričavaju, rekonstruiraju i reinterpretiraju”, o 16-mjesečnoj okupaciji grada 1919. od strane Gabrielea D’Annunzija. Kritički tekstovi ističu tretman povijesti kao nestabilnog, višeglasnog prostora, a ne kao linearnu lekciju; domaći mediji bilježe ga kao najgledaniji dokumentarac od osamostaljenja, a spominju se i poduzeti distribucijski koraci u Ujedinjenom Kraljevstvu i Irskoj. Važno je i da Fiume o morte! djeluje kao „model” uspjeha dokumentarca u 2025.: publika nije nagradila samo temu (D’Annunzio i Rijeka), nego i formu koja je dovoljno jasna i zabavna da može držati pažnju izvan festivalskog konteksta.

Drugi po redu film na listi istodobno je i naslov s najpolariziranijom recepcijom u vrhu ljestvice. 260 dana redatelja Jakova Sedlara temelji se na autobiografskom iskustvu Marijana Gubine i prati tragediju obitelji koja je tijekom okupacije Dalja bila zatočena i izložena nasilju „punih 260 dana”. Večernji list u najavama naglašava upravo tu osnovnu premisu – šesterčlanu obitelj, zatočeništvo, zlostavljanje – i pozicionira film kao događaj s jakim lokalnim odjekom (premijera u Osijeku u dvorani Gradski vrt). HAVC bilježi sveukupno 63.814 gledatelja u kinima, a Index ističe da potresna građa filma završava pretvorbom u banalnost i propagandni obrazac.

Za kraj, na prvom mjestu, u samom vrhu gledanosti domaćih filmova u 2025. završio je film koji je, barem na papiru, igrao na „sigurno”: nastavak već etabliranog dječjeg hita. Drugi dnevnik Pauline P. prati, dakako, Paulinu koja je sada u petom razredu te se suočava s novom strogom nastavnicom, vršnjačkim nasiljem i teškom činjenicom da baka boluje od neizlječive bolesti.

Dio osvrta naglašava da film zadržava identitet Pauline P. i da djeluje kao prirodan nastavak, uz „nove slojeve karaktera, ritam i humor”, te da pritom pokazuje kako dječji film može biti tehnički kompetentan i dramaturški slojevit, uz napomenu da mlada glumica Katja Matković ponovno nosi film. S druge strane, postoje i kritike koje naglašavaju neujednačenost: film je, po njima, fragmentaran u motivima i dramaturški klimav, iako vizualno maštovit i djeci razumljiv – što se onda paradoksalno vraća kao objašnjenje njegove popularnosti: (mlada) publika očito prihvaća tu šarolikost i ritam. U konačnici, Drugi dnevnik Pauline P. potvrđuje da kontinuitet, prepoznatljiv lik i jasna ciljna publika i dalje čine najpouzdaniju kombinaciju za domaći kino uspjeh.

Dodatni kontekst ukazuje na nevjerojatan uspjeh Svadbe

Imajući na umu da se prošlogodišnje brojke tretiraju kao zadovoljavajuće u kontekstu domaćeg nam filma – valja primijetiti i što to govori o Šeregijevim rezultatima. Naime, Svadba je samo prilikom kino otvaranja uspjela doći do brojke koja čini više od 50% posjećenosti svih domaćih uradaka u prošloj godini. Hoće li probiti i brojke ukupnih posjetitelja ostvarenih tijekom distribucije Brešanovih uspješnica – ostaje nam vidjeti.

A gledanost hrvatskih filmova u 2025. godini pokazuje pritom i nešto važnije od same statistike. Riječ je o godini u kojoj se jasno vidi raslojavanje publike, ali i stabilizacija nekoliko ključnih modela uspjeha: dječji i obiteljski film kao pouzdan temelj kino-distribucije, povijesne i ratne teme kao snažan „mobilizacijski” faktor te dokumentarni film kao prostor koji više nije rezerviran isključivo za festivalsku publiku. Istodobno, brojke upozoravaju i na ograničenja – koncentracija gledanosti u vrhu ljestvice ostavlja većinu naslova na rubu vidljivosti, što potvrđuje da kvantiteta proizvodnje sama po sebi ne jamči i širu recepciju. U tom smislu, 2025. ne djeluje kao iznimka, nego kao jasan presjek stanja domaće kinematografije: publika postoji, interes je stvaran, ali put do nje i dalje traži jasnu strategiju, prepoznatljiv sadržaj i kontinuitet koji se ne može graditi isključivo povremenim hitovima.