Kultni predstavnik psihodelične filmske avangarde, Alejandro Jodorowsky, jednom je prilikom rekao da „svi žive vlastitu sliku svijeta", odnosno da „svi žive u različitim svjetovima." Kad se radi o filmskim svjetovima, nazvati nešto "psihodeličnim" donekle je neodređeno budući da se može odnositi na rane filmske eksperimente, avangardne tendencije šezdesetih godina ili pak kontrakulturu i njezino eksperimentiranje sa psihodeličnim supstancama. Ipak, koliko god bio semiotički opsežan, ovaj pojam uglavnom podrazumijeva alternativno iskustvo svijesti i svojevrsnu dezintegraciju stvarnosti.

Film se, više nego bilo koji drugi medij, pokazao idealnim za psihodelične mentalne eskapade i ekscentrične svjetove, neovisne o njegovim rodovima i žanrovima, pa čak niti o specifičnom stilu. Mnogi su filmski autori, od Kennetha Angera do Davida Lyncha i Gaspara Noéa, s vremenom pokazali da "psihodelično" nije statičan pojam te da je Jim Morrison možda bio u pravu kad je zaključio da tijekom života možemo upoznati različite neobične svjetove, ako si dopustimo da ih kao takve doživimo.

Bilo da se bave egzistencijalnom konfuzijom ili drogom izazvanim ludilom, filmovi okupljeni ovom listom na određeni način eksperimentiraju s osjetilnom percepcijom publike ne bi li je, barem nakratko, preselile u neke nove, alternativne stvarnosti.

Ivančice (Dasies, Věra Chytilová, 1966)

Osim što je nezaobilazni predstavnik češkog novog vala, revolucionarni avangardni film Ivančice (Sedmikrásky) redateljice Věre Chytilove je i ekscentrična kombinacija satire, komedije i nadrealne farse. Film nema klasičnu fabulu i u njegovom su središtu dvije mlade djevojke, obje imena Marie (Jitka Cerhová i Ivana Karbanová), koje u želji za ubijanjem vlastite dosade neprestano izvrću društvene norme i izazivaju nevolje.

Dvije bezbrižne junakinje jednostavno provode vrijeme zajedno – izležavaju se u kupaćim kostimima, izazivaju pijani kaos u noćnom klubu i uništavaju raskošne bankete. Osim fragmentirane i apsurdne radnje, Ivančice imaju vrlo spontan i zaigran filmski jezik koji se može opisati i kao psihodeličan. Naime, Věra Chytilová kombinira različite filmske vrpce, spontano prelazi u apstraktne, fragmentirane kolažne sekvence ili pak u arhivski materijal iz razdoblja Drugog svjetskog rata, a film tretira kao samosvjestan medij.

Goli u sedlu (Easy Rider, Dennis Hopper, 1969)

Goli u sedlu (Easy Rider) jedan je od najvećih filmskih predstavnika kontrakulture i hippie pokreta. U glavnim su ulogama redatelj Dennis Hopper i producent Peter Fonda, a utjelovljuju Billyja i Wyatta, hipijevski motociklistički duo koji iz Los Angelesa kreće na putovanje američkim jugozapadom prema New Orleansu. Neopterećeni društvenim normama, obojica se simbolički pozivaju na slobodu i neobuzdani duh, pa već na samom početku svoje ručne satove odluče baciti u pijesak.

Njihova odiseja ubrzo postane sama sebi svrha i na njoj susreću čitavu paletu likova s kojima provode vrijeme te koji čine vjeran prikaz političke i društvene klime s prijelaza desetljeća. Psihodelična i dezorijentirajuća dimenzija filma povezana je s intenzivnom konzumacijom droge (posebno LSD–a), koju su glumci na setu doista konzumirali, te s brojnim vizualnim efektima kao što su fish eye ili ekstremno krupni i apstraktni kadrovi. Goli u sedlu, zajedno sa svojim protagonistima, utjelovljuje sve što se u mainstream kulturi smatralo prijetećim, posebno jer je ikonografiju filma ceste i westerna iskoristio kako bi Ameriku potaknuo da preispita sebe samu.

Dolina smrti (Zabriskie point, Michelangelo Antonioni, 1970)

Još jedno ostvarenje s vrhunca kontrakulture je Antonionijev američki spoj dokumentarističkog realizma i psihodelične pustinjske odiseje. Dolina smrti (Zabriskie point) je zahvaljujući impresivnim pustinjskim krajolicima, hipnotičkim fantazijama i glazbi koju izvode Pink Floyd, The Rolling Stones i The Grateful Dead postala kultni klasik, a u njezinom su središtu Mark (Mark Frechette), student s radikalnim ljevičarskim uvjerenjima, i Daria (Daria Halprin), tajnica i ljubavnica utjecajnog poduzetnika, koji se slučajno susreću u pustinji.

Prije nego li se moraju suočiti s civilizacijom i svime što ona sa sobom nosi, njih dvoje lutaju pustinjom, zaljubljuju se i putuju prema Zabriskie Pointu, području drevnih jezerskih korita. Dolina smrti je film o neobuzdanom mladenačkom duhu, ljubavi i revoluciji. Antonioni je svom modernističkom i avangardnom hibridu pridružio mistične i simbolične elemente te snolike prizore koji iz realizma prelaze u hipnotičnu i pješčanu psihodeliju.

Sveta planina (La montaña sagrada, Alejandro Jodorowsky, 1973)

Ni jedna lista psihodeličnih filmova ne može biti potpuna bez Alejandra Jodorowskog i njegovog remek–djela Sveta planina (La montaña sagrada) koja više nalikuje na duhovno putovanje nego na film. Film započinje simboličnim i ritualnim činom odbacivanja društvenih normi i kulturno uvjetovanih vrijednosti te obiluje izraženom religijskom simbolikom, mistikom, okultnim i alkemijskim elementima i tarotom.

Sveta planina nije film s konkretnom radnjom, nego alegorijsko putovanje kojim predvodi bezimeni lopov (Horacio Salinas) izuzetno nalik na Isusa Krista, zbog čega mnogi u njemu vide mesijansku figuru. Njegovo je lutanje Mexico Cityjem zapravo alegorijsko putovanje prema duhovnoj transformaciji, nadahnuto drevnim misterijima i svojevrsnom kritikom religije. Film razbija iluziju stvarnosti te kombinira nadrealizam i simboličnu paletu likova, a sam redatelj u njemu ima ulogu alkemičara.

Suspiria (Dario Argento, 1977)

Suspiria je prvi dio nadnaravne horor trilogije o silama zla koju je Dario Argento okupio pod naslovom Tri majke (Le tre madri), a slijede je Pakao (Inferno) i Treća majka (La terza madre). Ekspresionistička scenografija i jeziv soundtrack talijanskog progresivnog rock banda Goblin ovaj su kultni klasik učinile jednako psihodeličnim koliko i sablasnim.

Film prati mladu baletnu plesačicu Suzy Bannion (Jessica Harper) koja odlazi u zapadnu Njemačku kako bi pohađala Tanz Akademie, renomiranu baletnu akademiju, ali ubrzo po dolasku shvaća da s tim mjestom nešto nije u redu – već je prve noći tajanstvena žena odbije pustiti u prostore škole, interakcije s drugim djevojkama i djelatnicima akademije postaju sve bizarnije i naslinije, a u pozadini se nižu i brutalna, misteriozna ubojstva.

Suspiria s vremenom postaje jedna stilizirana i sablasna halucinacija ispunjena okultnim pojavama i uronjena u ekspresivne boje, posebno sve nijanse crvene. Nadrealni su elementi isprepleteni s hororom, pa čitav film djeluje kao estetizirana i tjeskobna noćna mora.

Mrtav čovjek (Dead Man, Jim Jarmusch, 1995)

Jim Jarmusch je s revizionističkim i halucinantnim westernom Mrtav čovjek (Dead Man) ušao u novu, liričnu i meditativnu eru u svom opusu. S Johnnyjem Deppom u ulozi Williama Blakea, ovaj je film ikonografiju westerna spojio s romantizmom, a američki mit pretvorio u metafizičko putovanje prema smrti.

William Blake je računovođa koji odlazi u industrijski gradić Machine, smješten na granici s Divljim zapadom, jer mu je ondje obećan posao, ali jednom kad tamo stigne shvati da ga posao ipak nije čekao. Bez novca i nade za novim početkom, Blake susreće bivšu prostitutku Thel (Mili Avital) i tako započne niz slučajnosti koje će ga odvesti zagonetnom domorodcu (Gary Farmer) nadimka Nitko (Nobody) s kojim će krenuti na putovanje američkom divljinom. Sam je Jarmusch ovaj film nazvao "psihodeličnim westernom", a odlikuje se ekspresivnom crno–bijelom filmskom fotografijom, poetičnom atmosferom, filozofskim promišljanjima likova te minimalističnom glazbom.

Strah i prijezir u Las Vegasu (Fear and Loathing in Las Vegas, Terry Gilliam, 1998)

Utemeljen na kultnom istoimenom romanu Huntera S. Thompsona, Strah i prijezir u Las Vegasu (Fear and Loathing in Las Vegas) je zabavna, ali na trenutke konfuzna crnohumorna pustolovina s nadrealnim elementima. Film prati psihodelično putovanje novinara Raoula Dukea (Johnny Depp) i njegovog prijatelja, samoanskog odvjetnika Dr. Gonza (Benicio Del Toro), prema pustinjskom predjelu Las Vegasa kako bi ondje izvještavao o motociklističkim utrkama.

S prtljažnikom punim različitih supstanci koje istovremeno konzumiraju i oni i filmski jezik, dvojica putnika samo žele dobar provod dok u pozadini neprestano promišljaju i diskutiraju o različitim životnim temama. Ipak, planove im pokvari policijska konvencija posvećena borbi protiv droge koja se odvija upravo u njihovom hotelu te ih, zajedno s drogom koju mahnito konzumiraju, zarobi u tjeskobnim, halucinantnim stanjima.

Ulaz u prazninu (Enter the Void, Gaspar Noé, 2009)

Gaspar Noé je svojom filmografijom osigurao mjesto predstavnika suvremene filmske psihodelije. Iako bi se većina filmova iz njegovog opusa lako mogla pronaći na ovom popisu, film koji se i dalje izdvaja kao halucinantno remek-djelo je Ulaz u prazninu (Enter the Void), film koji se doslovno odvija u neonskim ambijentima u praznini između života i smrti.

U središtu radnje su Oscar (Nathaniel Brown) i Linda (Paz de la Huerta), brat i sestra koji zajedno žive u Tokiju. Dok Linda radi kao erotska plesaćica u noćnom klubu, Oscar se bavi preprodajom droge, a kad se jedne noći prepusti halucinogenom tripu upadne u policijsku zamku i fatalno je ranjen. Jednom kad mu duša napusti fizičko tijelo, Oscar kreće na putovanje u potrazi za Lindom.

Film se u potpunosti odvija iz Oscarove perspektive, a filmska fotografija i zvuk bilježe njegove osjetilne percepcije, pa film obiluje zasljepljujućim neonom i distorziranim vizualima.