Andrej Zujev, osnivač Forbis Grupe, smatra kako je razvoj otvorenog bankarskog sustava doživio potpuni neuspjeh. Druga Direktiva o platnim uslugama Europske Unije, ili kraće PSD2 zamišljena je kao „most“ između tradicionalnih banaka i institucija za elektronički novac (EMI). Cilj ovog sustava je bio spriječiti monopol banaka nad podatcima svojih klijenata te ih natjerati na suradnju s drugim partnerima. No, Zujev je prelazak na otvoreni bankarski sustav doživio kao potpuni neuspjeh.

Očekivalo se da će PSD2 onemogućiti monopol banaka nad podacima svojih klijenata te da će prelazak na otvoreno bankarstvo potaknuti svojevrsnu revoluciju u financijskim uslugama te time manje inovativne partnere stavili rame uz rame s tradicionalnim bankama kada su u pitanju usluge plaćanja i druge usluge. Takav odnos rezultirao bi većom konkurencijom od koje bi profitirali sami kupci, jer bi na taj način dobili bolje usluge i uvjete nego što ih sada imaju. Dodatno povezana tehnička rješenja učinila bi plaćanja transparentnijima i sigurnijima, jer prilikom plaćanja ne bi trebalo davati svoje korisničke podatke za bankarstvo trećoj strani.

Zujev koji stoji iza Forbis Grupe već tri desetljeća, a koja izrađuje IT platforme za međunarodno bankarstvo stoji ujedno i iza Contomobilea, sustava za mobilno plaćanje i upravljanje novcem. Zujev navodi kako je obećanje otvorenog bankarstva bilo kako će tvrtke poput Contomobilea moći integrirati s bilo kojom bankom u EU kako bi mogle obrađivati plaćanja od svojih korisnika iz bilo kojeg dijela EU. Primjerice, trgovina sportske opreme iz Litve bi mogla svoju robu plasirati bilo gdje u EU i jednostavno vršiti naplatu svojih usluga. No Zujev navodi kako to ne funkcionira tako, zapravo uopće ne radi.

Zujev navodi kako su tijekom razvoja njihovih sustava za rad otvorenim bankarskim pravilima naišli na činjenicu kako se stvorila velika buka ni oko čega. Smatra kako je Direktiva loše pripremljena i nepotpuna. Zujev je otišao i korak dalje te ju nazvao još i apsurdnom. Štoviše čak smatra kako Europski projekt otvorenog bankarstva nema nikakvu budućnost ukoliko se ne naprave ključne promjene.

Podsjetimo, rok kada je PSD2 trebao u potpunosti stupiti na snagu bio je 14. rujna 2019. godine, dakle prije gotovo godinu dana. Od tog dana svim tvrtkama poput Contomobilea banke su trebale otvoriti podatke o računima kupaca koji su prethodno za to dali odobrenje. No kako navodi Jelena Michailova, direktorica Contomibilea, u startu gotovo nitko nije bio spreman provesti prave transakcije, iako se na razvoju i testiranju usluge intenzivno radilo godinu dana. Prije nego su se primijetile značajnije aktivnosti trebali su proći još mjeseci.

Jedan od problema koje navodi Michailova jest i to što su umjesto strogih univerzalnih pravila za sučelje, testiranje i sigurnost dobili tek specifikacije koje su bile na razini preporuka bez obvezujućih aspekata. Posljedično, svaka tvrtka je u konačnici interpretirala i implementirala stvari na svoj način zbog čega API-ji otvorenog bankarstva danas pokazuju regionalne i specifične razlike ovisno o zemlji i instituciji na koju se odnose. Stoga otvoreno bankarstvo umjesto da ponudi unificirani pristup zapravo prouzročio dodatni posao, jer prije integracije s bilo kojom bankom razvijatelji aplikacija najprije moraju pokucati na bančina vrata i najprije podrobno testirati svoju uslugu za što je potrebno vrijeme, a vrijeme je novac. Michailova navodi kako im je za svaku banku potrebno oko deset radnih dana, a potom moraju i dva ili više puta godišnje vršiti održavanje i ažuriranja na lokaciji banke što ponovno rezultira dodatnim troškovima koji su sve samo ne mali. Zujev navodi kako bi im za pokrivanje cijele Europe trebalo između 50 i 100 milijuna eura, jer bi integraciju Contomobilea morali izvršiti s nekoliko tisuća banaka. A to prema Zujevu nema poslovnog smisla, jer nitko neće uložiti novac za globalnu provedbu direktive PSD2 u cijeloj Europi. Zujev je odmah i objasnio zašto je tomu tako – nezavisni pružatelji usluga su vrlo izbirljivi s kim će se integrirati, na svaku instituciju gledaju kao investiciju te procjenjuju koliko će im donijeti potencijalnih kupaca.

Zujev smatra kako je potrebno sjesti za stol i obaviti ozbiljan razgovor o tome kako oživjeti otvoreni bankarski projekt u EU. Čak nudi i dva moguća rješenja – uvođenje ISO standarda za otvoreno bankarstvo kojim bi bila propisana stroga univerzalna specifikacija ili manje vjerojatno, da se svakom sudioniku otvorenog bankarstva da jedinstveno mjesto ulaska putem kojeg bi povezivali sa svojom središnjom bankom ili pružateljem SEPA platnog sustava te preko njih pristupali svim europskim bankama. Zujev smatra kako je ključno djelovati što prije, jer će o tome ovisiti hoće li Europski otvoreni projekt propasti ili će ga se pretvoriti u uspjeh za europsko gospodarstvo i globalnu industriju financijskih usluga.