Kada je prije mnogo godina eksplodirala nuklearna elektrana u Černobilu, nastala je opća panika, mnogo gora od ove koronske. Ja se nisam dao zbuniti. U bescjenje sam na tržnici kupio salatu, a zatim je pod vodom dobro oprao (da bih isprao možebitne radioaktivne izotope). No moja je susjeda imala druge ideje. U smrtnom strahu za sebe, svoju djecu i svoje unuke nakrcala je u podrum ulja, octa, šećera, brašna, tjestenine (više vrsta), graha, riže, mesnih i ribljih konzervi, staklenki kiselih krastavaca i kiselog kupusa, marmelade i čokolade, svega blaga Božjega, još neradioaktivnoga, jer tko zna što nam sutra nosi. Možda svi pomremo od zračenja – kao u Hiroshimi.

No miševi i žohari, da ne spominjemo bakterije i plijesni (Penicillium i Aspergillus sp.) imale su o tome drugo mišljenje. Podrumske su zalihe propale, a ona i njezina obitelj ostali su izloženi černobilskom i svakom drugom zračenju.

Na svu sreću ima ljudi koji se u to mnogo bolje razumiju. I kod nas. U zagrebačkom Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada (IMI) godinama se, od kasnih 1950-tih prate koncentracije aktivnosti prirodnih i fisijskih, tj. umjetno stvorenih radionuklida u biosferi. Sjećam se da sam, dok sam tamo radio, viđao kanistere pune morske vode i povremeno osjetio miris zagorjelog mesa koje se pretvaralo u pepeo kako bi se u njemu mjerili radioaktivni izotopi. (Lijepo je bilo ući u laboratorij i vidjeti na polici boce s bijelim pepelom na kojima piše „mlijeko“, „meso“, „kruh“ i sl.)

Iz tog instituta nova vijest. Objavili su rezultate istraživanja iz kojih se vidi kako mi u Zagrebu stojimo s radioaktivnom kontaminacijom vode iz vodovoda. Možemo li je piti ili ćemo – u stilu moje susjede – kupovati vodu dobivenu topljenjem nekoliko milijuna godina starog leda iz ledenjaka.

Počevši od 1987. godine, godinu dana nakon nesreće u Černobilu, suradnici Jedinice za zaštitu od zračenja IMI-ja svaki dan ispituju radioaktivnost zagrebačke vodovodne vode. To znači da svaki dan uzmu iz pipe litru vode, a kad je skupe 90 litara, ispare je na volumen od jedne litre, a potom tu litru vode stave u gama-spektrometar, uređaj koji može odrediti koje zračenje kojem izotopu (radionuklidu) pripada – i izmjeriti mu koncentraciju. I evo rezultata.

Početkom ove godine četvero znanstvenika iz IMI-ja (Zdenko Franić, Gina Branica, Branko Petrinec i Gordana Marović) objavili su u časopisu Nukleonika znanstveni rad „Long-term investigation of ¹³⁷Cs and ¹³⁴Cs in drinking water of the city of Zagreb, Croatia (Dugoročno istraživanje ¹³⁷Cs i ¹³⁴Cs u vodi za piće grada Zagreba u Hrvatskoj)“. Riječ je o dva izotopa alkalijskog, dakle natriju i kaliju sličnog metala cezija s poluživotom od 30 (¹³⁷Cs) i 2,04 godine (¹³⁴Cs). Bio je to, da tako kažem, zaključni izvještaj 32 godine dugog praćenja radioaktivne kontaminacije zagrebačke vode.

Najveća je koncentracija aktivnosti radioizotopa cezija u vodi zabilježena odmah na početku mjerenja, 1987. godine: 17,68 Bq m^-3 za ¹³⁷Cs i 6,28 Bq m^-3 za ¹³⁴Cs da bi se 2003. godine koncentracija aktivnosti stabilizirala na vrijednostima manjima od 1 Bq m^-3 za ¹³⁷Cs, dok je za ¹³⁴Cs bila tako niska da je nije imalo smisla mjeriti. Od tada je zabilježen samo jedan nagli porast radioaktivnosti – 2011. godine. Očito zbog Fukushime.

Usporedba vodovodne vode s kišnicom jasno pokazuje da je vrlo malo izotopa iz Černobila doprlo do naše vode. Naime, radioaktivnost kišnice s obzirom na ¹³⁷Cs, bila je 1987. godine 1098,9 Bq m^-3, dakle 62 puta veća od radioaktivnosti vode koju smo mi te godine u Zagrebu pili.

No sada ono najvažnije: koliku smo štetu po zdravlje pretrpjeli zbog Černobila? To nam neće pokazati koncentracija aktivnosti izražena u Bq m^-3, nego efektivna doza zračenja izražena u sivertima (Sv). Uz prepostavku da prosječni stanovnik hrvatske metropole popije dnevno dvije litre vode iz vodovoda, najkritičnije, 1987. godine primio je dozu od 278 nSv, a samo 2,5 nSv  u 2018. godini. Sve skupa, u 32 godine – koliko traju mjerenja – 1,4 μSv (1400 nSv).

Koliko nam je voda naštetila lako ćemo zaključiti iz toga što se smatra da efektivna doza manja od 1 mSv (1000 μSv) godišnje nema nikakvog štetnog, ni kratkoročnog ni dugoročnog učinka po zdravlje. Tek se pri dozi od 0,25 Sv vide promjene na krvnoj slici, a pri dozi od 2-3 Sv pojavljuju se prvi znaci radijacijske bolesti. Doza od 8 Sv smatra se pak bezuvjetno smrtonosnom. Naših 1,4 μSv mnogo je mnogo puta manje od tih doza. Vodu s ledenjaka (ipak) nećemo morati piti. 

Nenad Raos, rođen 1951. u Zagrebu, je kemičar, doktor prirodnih znanosti i znanstveni savjetnik, sada u mirovini. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti pišući za časopise Prirodu (kojoj je sedam godina bio i glavni urednik), Čovjek i svemir, ABC tehnike, Smib, Modru lastu, a sada, naravno, za BUG online. Autor je više stručnih i 13 znanstveno-popularnih knjiga, a nedavno mu je izišla još jedna: „Mala škola pisanja (za znanstvenike i popularizatore)“. Urednik je rubrike „Kemija u nastavi“ u časopisu Kemija u industriji, za koji piše i redovite komentare. Nagrađen je Državnom godišnjom nagradom za promidžbu i popularizaciju znanosti 2003. godine.