Nose li prerade serija više dobrog ili lošeg u TV svijetu? Nakon američkog prerađivanja filmova na globalnoj razini, može se pretpostaviti da su britanske serije druga najučestalija meta američkih prerada. No koliko učestala?

Ispostavlja se da najveći dio prerada obuhvaća natjecateljske, reality i kviz emisije. Čak i bez usporedbe s količinom novih TV serija koje su nam dostupne iz dana u dan, broj prerađenih britanskih TV serija je iznimno malen. Najznačajnije prerade u posljednjih petnaest godina gotovo da se mogu nabrojati na prste ruku: Being Human, Eleventh Hour, Gracepoint (orig. Broadchurch), House of Cards, Life on Mars, Mistresses, Shameless, Skins, The Inbetweeners, The Office, Veep (orig. The Thick of It), Worst Week (orig. The Worst Week of My Life).

U osvrtu u kojem se ističe posebnost britanskog duha - koju balansira lažnim samodegradiranjem - Matt Charlton za britanski NME povodom premijere američke verzije serije Utopija (2020-) otvara temu naslovom "Zašto su američke prerade britanskih TV serija uvijek koma?". No stvarnost je drugačija. Među serijama koje smo naveli, od originala su lošije tek The Inbetweeners i Skins, koje su nakon prve sezone ujedno i pravovremeno otkazane.

Charlton nastavlja i s hvalom britanske kupnje i emitiranja američkih serija (radije nego produkcije prerada) kao nečega posebnoga, dok su s druge strane jedine značajne britanske prerade američkih TV serija dva potpuna promašaja - Married for Life (orig. Married... with Children/Bračne vode) i Days Like These (orig. That '70s Show/Lude sedamdesete). Točka na i je ipak kontradikcija u kojoj Charlton s jedne strane ismijava rastavljanje i mijenjanje britanskih serija, a s druge ističe promjenu i drugačiji pristup u američkoj verziji serije The Office kao primjer dobre prerade.

Prethodna ilustracija druge kritike služi kao uvod pitanju zašto je pojam prerade iliti remakea poprimio toliko negativan prizvuk? Toliko da ga i sami autori shvaćaju osobno, te (podsvjesno) izbjegavaju dostupne informacije. Odgovor leži u dojmovima koje su ostavile američke prerade filmova na globalnoj razini. Prerade kultnih/popularnih filmova/serija kao što su Dragon Ball Z, Ghost in the Shell, Death Note, The Magnificent Seven, Oldboy i Taxi osobito su izazivale ismijavanje ili pak ljutnju i razočaranje koje se uvijek pamti.

Takav ukorijenjeni stav može ublažiti tek svijest o solidnim/izvrsnim preradama kao što su The Man Who Knew Too Much (1956), Sorcerer (1977), Scent of a Woman (1992), 12 Monkeys (1995), City of Angels (1998), The Talented Mr. Ripley (1999), The Thirteenth Floor (1999), Vanilla Sky (2001), Insomnia (2002), The Italian Job (2003), Dawn of the Dead (2004), Wicker Park (2004), Eight Below (2006), The Departed (2006), The Lake House (2006), Brothers (2009), Everybody's Fine (2009), Hachi: A Dog's Tale (2009), Let Me In (2010), The Next Three Days (2010). S druge strane, primjetna je praznina u prethodnom nizu koja traje već deset godina.

Identična prerada uspješnih serija nije uvijek ispravan pristup, osobito u žanru komedije u kojem je lokaliziranje ne samo poželjno nego i nužno (The Office). S druge strane, žanrovi ozbiljnijeg tona djeluju kao izvrsna podloga za vjerniju preradu, a najbolji primjer je korejski politički triler Designated Survivor: 60 Days (2019-) kao briljantno nadograđena replika američke serije Designated Survivor (2016-2019); za fanove originalnih američkih serija, vrijedi izdvojiti i sljedeće korejske prerade: The Good Wife (2016), Leverage (2019-) i Suits (2018-).

Nažalost, isto se ne može reći i za američku verziju serije Utopija. Utopija je crna komedija i triler s pričom o zavjeri koja će imati povijesne globalne posljedice ako negativci uspiju u svom naumu. Serija otpočinje s četiri obične osobe koje se nađu u vrtlogu zavjere u pokušaju da dođu do stripa Utopia. Utopia je nastavak stripa Distopia, kojim su bili opsjednuti jer je, između ostaloga, prikriveno prikazivao i stvarne viruse još prije nastupanja njima izazvanih epidemija.

Originalna britanska serija (2013-2014) je zbog bezumnog nasilja i likova s čudnim posebnostima na prvi pogled djelovala kao serija čija ekscentričnost nema nikakvu svrhu osim šok efekta. No postupnim i elegantnim otkrivanjem bizarne priče, pozadine i aktera, dotad prikazano nasilje je postalo ne samo jasno, nego i očekivano, u okviru organizacije tog svijeta.

S druge strane, američka je verzija izgubila osjećaj bizarnosti koji su Britanci postigli ispravnom atmosferom i brojnim detaljima. Za razliku od britanske Utopije koja elegantno raspliće radnju, američka verzija guši priču ranom i pretjeranom ekspozicijom - eksplicitnim objašnjavanjem koje je u tom trenutku daleko više zbunjujuće/naporno i ne maksimizira potencijal misterije kao što to čini originalna serija.

Glazba Cristobala Tapie de Veera je veliki dio bizarnosti britanske serije i ostavlja daleko veći utisak nego glazba Jeffa Russoa (Fargo, Counterpart, Legion, Star Trek: Picard i dr.) u američkoj verziji. Opisana je kao osebujni, eksperimentalni i čudan miks glazbenih stilova i zlokobnih zvukova koji su na rubu novog žanra. Američkoj verziji nije pomoglo ni ime Gillian Flynn (Sharp Objects, Gone Girl) koja je bila zadužena za adaptaciju.

Ako razmišljate o gledanju američke verzije, postoji šansa da ćete ostati uz nju do kraja, prvo uz uvjet da niste gledali originalnu seriju, i drugo ako uspijete preživjeti početne minute prve epizode koje se mogu svrstati među najgore uvode ikada. Imajte na umu da je dosad izašla samo prva sezona iliti polovica američke verzije, koja je snimljena još u listopadu prošle godine, prije COVID-19 pandemije. Dostupna je od 25. rujna na Amazon Primeu, a druga sezona još nije ni potvrđena.

Iako je američka Utopija gledljiva kao samostalna serija, komparativno zaslužuje mjesto među promašajima. Unatoč Utopiji, promašaji su rijetki u američkim preradama britanskih TV serija u posljednjih petnaest godina. Uspjeh na toj fronti, ali i svijest o svim kvalitetnim remakeovima na globalnoj razini poticaj su da obnovimo optimizam te od pojma prerade iliti remakea manje zaziremo u budućnosti.