Nakon što je u kampanji Digital Equity Act nazvao „rasističkim“ i „woke ludilom“, Donald Trump je ukinuo financiranje programa koji je milijunima Amerikanaca trebao omogućiti pristup bržem internetu. Posljedica: ruralna područja, domovi s niskim primanjima i manjine koje su najviše ovisile o državnim subvencijama – ostaju bez mreže. Doslovno i metaforički.

Što je zapravo Digital Equity Act?

Digital Equity Act bio je dio Infrastructure Investment and Jobs Acta iz 2021., sveobuhvatnog infrastrukturnog plana koji je trebao obnoviti američke ceste, željeznice, energetske mreže – i digitalnu infrastrukturu. Za razliku od spektakularnih mostova i željezničkih pruga, ovaj je segment bio manje "gromoglasan", ali infrastrukturno ključan: s više od 2,75 milijardi dolara predviđenih za programe koji bi povećali digitalnu pismenost, dostupnost interneta i ravnopravnost u pristupu mreži, te stvorili mrežu edukacijskih i potpornih centara koji bi lokalnim zajednicama pomogli u održavanju digitalne neovisnosti.

Zakon je prepoznavao da je u Americi pristup internetu postao nova granica društvene nejednakosti i novi indikator društvenog statusa. Dok su urbana područja preplavljena optičkim vezama i konkurentnim ponudama privatnih operatera, ruralna i siromašnija kućanstva i dalje ovise o sporim, nestabilnim ili preskupim vezama, a u nekim regijama – posebice u Appalachiji, Aljasci i dijelovima juga – pristup mreži praktički ne postoji.

Cilj zakona bio je potaknuti edukaciju, subvencionirati pristup internetu, razviti lokalne digitalne programe pismenosti i pomoći zajednicama koje privatni operateri smatraju neisplativima, stvarajući tako temelj za stvarnu digitalnu ravnopravnost.

Trumpov argument: "Rasistički zakon"

U govoru u Alabami Trump je izjavio da je Digital Equity Act „digitalna verzija rasnih kvota“, ustvrdivši da se njime „dodjeljuje novac prema boji kože, a ne prema zaslugama“. Dodao je i kako „Amerika mora prestati plaćati eksperimentalne društvene projekte koji nagrađuju ljude zbog identiteta umjesto zbog rada“, što je izazvalo gromoglasan pljesak pristaša, ali i lavinu kritika iz akademskih i tehnoloških krugova.

Opravdanje koje zvuči kao borba za jednakost, ali u stvarnosti zanemaruje da digitalna nejednakost u SAD-u točno slijedi linije socijalne i rasne podjele. Dok 95 % kućanstava u urbanim bijelim zajednicama ima stabilan internet, u ruralnim afroameričkim ili latino zajednicama taj udio često ne prelazi 60 %. U nekim područjima Mississippija i Louisiane, brojke su još niže, a prema podacima Pew Research Centera, gotovo trećina crnih i latino kućanstava nema stalni pristup internetu, već se oslanja na mobilne podatkovne pakete.

Trump je program nazvao „woke handout”, tvrdeći da je to još jedan primjer liberalnog eksperimentiranja s identitetskom politikom. Njegova administracija, sada uspostavljena nakon povratka u Bijelu kuću, odmah je prekinula financiranje, a sredstva preusmjerila u infrastrukturne projekte pod kontrolom saveznih država, pravdajući se da će tako novac „brže i učinkovitije dolaziti do stvarnih potreba“, iako kritičari ističu da se u praksi radi o potpunom povlačenju federalne odgovornosti.

Tko zapravo gubi

Gubitnici su, naravno, oni koji su trebali dobiti najviše. Ruralne zajednice, stariji, osobe s invaliditetom i niskim primanjima, te manjine u urbanim getima. Upravo su oni bili glavni korisnici federalnih subvencija koje su pokrivale trošak internetskih priključaka, opreme i edukacije, ali i razvoja lokalnih digitalnih centara kroz koje su građani mogli učiti osnovne vještine – od korištenja elektroničkog bankarstva do prijave na državne servise. U mnogim mjestima to je bio prvi doticaj s idejom digitalne pismenosti.

Za mnoge male bolnice i ambulante u udaljenim krajevima, ta je pomoć značila životnu razliku: dostupnost telemedicinskih konzultacija, online naručivanja lijekova, laboratorijskih nalaza i elektroničkih kartona. Ukidanjem programa, te usluge ponovno postaju privilegija urbanih centara. Liječnici u siromašnijim zajednicama već upozoravaju da će to povećati broj hitnih slučajeva jer pacijenti više neće moći obavljati osnovne preglede i konzultacije na daljinu.

U obrazovanju, posljedice su jednako oštre. U mnogim ruralnim školama koje su tijekom pandemije preživjele samo zahvaljujući online nastavi, sad se vraća staro stanje: nema interneta, nema nastave, nema jednakih šansi. Nastavnici upozoravaju da će se time stvoriti „nova generacija digitalno nepismenih“, a učenici bez interneta ponovno će biti građani drugog reda, odrezani od znanja, resursa i suvremenih obrazovnih alata.

Digitalna prava ili digitalna privilegija

Amerika je davno prestala tretirati internet kao javno dobro. Za razliku od vode, struje ili pošte, digitalni pristup smatra se tržišnom uslugom, ne građanskim pravom. Odluka o ukidanju Digital Equity Acta samo potvrđuje taj trend: od ideje "internet za sve" prema ideji "internet za one koji mogu platiti". To znači da pristup mreži više nije osnovna infrastruktura već privilegij, a razlike među građanima ne mjere se samo dohotkom ili obrazovanjem, nego i brzinom downloada i dostupnošću signala.

Ironija je u tome da se istodobno ulažu milijarde dolara u razvoj umjetne inteligencije, superračunala i digitalnih obrana, dok se milijuni ljudi vraćaju u analogno doba. U zemlji koja je izmislila internet, nejednakost u pristupu mreži postaje simbol šireg društvenog raslojavanja, ali i paradoks moderne ekonomije – one koja proizvodi digitalne divove dok vlastitim građanima uskraćuje osnovni alat za sudjelovanje u digitalnom društvu. Taj kontrast između tehnološke moći i socijalne ranjivosti sve se jasnije vidi i u politici, obrazovanju, zdravstvu i demokratskim procesima, gdje isključenost iz mreže znači isključenost iz javnog života.

Lekcija i za ostatak svijeta

Digitalna nejednakost nije američki izum. Hrvatska, s mnogo manjim resursima, ima vrlo sličan problem – veliki gradovi u digitalnoj hiperprodukciji, dok su rubni dijelovi zemlje tek na pragu 21. stoljeća. Slavonska sela, dalmatinska zaleđa, dijelovi Like i Banovine još uvijek se bore s osnovnim signalom, a o optici mogu samo sanjati. U nekim područjima internetska veza nestaje čim padne kiša, a lokalni stanovnici često su prisiljeni koristiti mobilne podatkovne pakete koji su i spori i skupi. To ne utječe samo na zabavu i društvene mreže, nego i na poljoprivredu, obrazovanje, telemedicinu i e-upravu – sve ono što je u 21. stoljeću postalo temelj normalnog života.

Europska unija već godinama pokušava izjednačiti pristup mreži kroz fondove poput Connecting Europe Facility i nacionalne planove digitalne tranzicije, no rezultati su skromni. Hrvatska se formalno kreće prema cilju „gigabitne Europe“, ali infrastruktura izvan urbanih područja to jednostavno ne prati. Projekti se sporo realiziraju, često zapinju u birokraciji i nerazumijevanju lokalnih vlasti, dok privatni operateri ulažu isključivo tamo gdje im se to isplati. U nekim općinama optički kabel završava doslovno na rubu sela – točno tamo gdje prestaje interes tržišta.

Ako digitalna tranzicija stvori „pametne gradove“ i „glupe periferije“, rezultat je isti kao i u Americi: nova vrsta nejednakosti, ovaj put umotana u tehnološki sjaj, ali s istim starim posljedicama – gubitkom jednakih šansi, pristupa informacijama i mogućnosti razvoja.

Što sad?

Internet je danas ono što je prije sto godina bila struja: temelj pristupa znanju, zdravlju, obrazovanju i poslu. Kad se taj temelj urušava, ne gube samo oni koji ostaju offline. Gubi cijelo društvo, ali i njegova budućnost, jer društvo koje ne ulaže u infrastrukturu komunikacije prestaje napredovati i u znanosti, kulturi, demokraciji i ekonomiji. Gubitak pristupa internetu znači gubitak sudjelovanja u suvremenom svijetu – od mogućnosti rada na daljinu do sudjelovanja u raspravama koje oblikuju javne politike.

U SAD-u se očekuje niz tužbi saveznih država koje su već raspodijelile sredstva Digital Equity Acta i sad ostale bez financiranja. U međuvremenu, savezne agencije i neprofitne organizacije pokušavaju pronaći privremena rješenja, ali novca jednostavno nema. Pravne bitke vjerojatno će potrajati mjesecima, a u međuvremenu će tisuće projekata stati, a deseci tisuća radnih mjesta u sektoru digitalne infrastrukture biti izgubljeni. Male zajednice koje su tek počele graditi mreže optičkih kablova sada ostaju prepuštene same sebi.

Politički, potez je jasan signal da se Trumpova administracija vraća modelu „America First“ – ne kroz jačanje ekonomije i industrije, nego kroz digitalni izolacionizam. U zemlji koja je svijetu dala Google, Meta i Amazon kao globalne simbole povezanosti, digitalna (kao i sva druga) politika ide upravo suprotnim smjerom, pretvarajući tehnološku nadmoć u sredstvo isključivanja, a ne povezivanja.