Računala

Računalna povijest - 10 najvažnijih kućnih računala svih vremena

Drago Galić četvrtak, 3. lipnja 2021. u 06:00

Ovoga puta abecednim redom odlučili smo se prisjetiti deset najvažnijih kućnih ili osobnih računala koja su nas dovela gdje smo sada – svaki sa svojim kućnim ili osobnim računalom ili računalima i s tko zna koliko drugih uređaja koji službeno ne spadaju u računala, ali to jesu. Kako je nemoguće izdvojiti okrugli broj i biti koliko-toliko objektivan, van konkurencije donosimo i još nekoliko časnih pokušaja koje također smatramo važnima

Da ćemo svi jednom imati doma računala predviđalo se još prije 50, 60 pa i 70 godina. Ideje kako će to izgledati, naravno, iz sadašnje perspektive izgledaju dirljivo ili čak smiješno, iako je, naravno bilo i onih koji su smatrali da se to nikada neće dogoditi. Primjerice IBM koji je, apokrifno doduše, kroz usta svog tadašnjeg direktora Thomsa J. Watsona 1943. smatrao da na cijelom svijetu  ima prostora za eventualno pet računala. Sam osnivač DEC-a, Ken Olsen je 1977. tvrdio da ne vidi razlog zbog kojega bi itko doma imao računalo. U to doba je, da bismo stvari stavili u perspektivu, već izašao Apple II koji će se pokazati nevjerojatno popularnim i utrti put drugim kućnim i osobnim računalima, kao prvi stvarno funkcionalni i komercijalno uspješan koncept. (Ne, prvo uspješno osobno računalo nije bilo IBM PC XT ili AT, kako mnogi misle.)  

Još jedno od predviđanja iz 1966. za 1999., posebno zanimljivo u kontekstu učenja od doma zbog pandemije – djeca će u škole ići samo zbog igranja, sve će učiti od doma!
Još jedno od predviđanja iz 1966. za 1999., posebno zanimljivo u kontekstu učenja od doma zbog pandemije – djeca će u škole ići samo zbog igranja, sve će učiti od doma!

Ono što novinari, analitičari ili poslovnjaci nisu mogli predvidjeti uglavnom se odnosilo na utjecaj računala na društvo i društva na računala, pa su rana predviđanja obično takva da se u postojeći kontekst, osobni, poslovni i društveni pokušava staviti nova tehnologija kao da je ona izdvojena iz društvenog utjecaja.

Primjerice, zanimljiv je ovaj video iz 1966. koji predviđa udaljeni „computer shopping“ – ali u tadašnjem društvenom kontekstu – žena je tu da kupuje i nadgleda kuću, a mužić odoborava (ili ne!) njene račune i to ne na jednome, već na pet računala, tri monitora i jednom pisaču!

Drugi, pak, video iz ranih 70-tih predviđa „skajpanje“ odnosno telekonferencije, udaljeni rad, sveprisutnost računala, iako je stilizacija svega karakteristična za tu epohu, odnosno, pokušava vizualizirati dizajn budućnosti onako kako tvorci Svemira 1999. ili prvih Zvjezdanih staza pokušavaju zamisliti kako će se ljudi oblačiti u budućnosti: ne baš uspješno.

Gatesu se, pak, u usta stavlja da je tvrdio kako bi „640 kB svima trebalo biti dovoljno“, ali radi se vjerojatno o izjavi koja mu se pogrešno pripisuje i k tome van konteksta. Naime, Microsoft je 1981. referirajući se na IBM XT, baziran na 8/16-bitnom procesoru koji je mogao adresirati maksimalno 640 kB memorije tvrdio da je to sasvim dovoljno u tadašnjem kontekstu kada je većina računala bila 8-bitna i adresirala samo 64 kB RAM-a. K tome, u okruženju DOS-a, posve tekstualnog operativnog sustava i softvera pisanog za nj, ova izjava više nego ima smisla. Ali nije Gatesova.

Sva ta predviđanja, međutim, nisu imala puno veze sa stvarnim stanjem kućnog i osobnog računalstva kada je ovo napokon postalo dostupno osobnim korisnicima, u početku vrlo rijetkima, da ne bude zabune.

Čak i na američkom, daleko bogatijem tržištu od europskog, prva hobistička osobna računala poput Altaira 8800/IMSAI-ja 8080 ili Applea I i kasnije Apple II bila su jako daleko od ideje kako treba izgledati osobno i kućno računalo i čemu bi služilo. Dapače, prva osobna računala, da budemo posve iskreni, nisu bila u stanju napraviti ništa stvarno korisno za neko kućanstvo. Dok su financijske aplikacije praktično od početka imale smisla na osobnim računalima u poslovnom okruženju, udaljeni rad, telekonferencije, složene matematičke simulacije i grafika su bili gotovo posve van dosega kućnih računala.

Ideja radne konzole s tipkaćim strojem, videosnimačem i kopirkom – kak' su „ol-in-vanali“ naši stari. Petica za stil, bez ikakve dvojbe. O ergonomičnosti i upotrebljivosti možda nekom drugom prilikom. Predikcija iz 1969.
Ideja radne konzole s tipkaćim strojem, videosnimačem i kopirkom – kak' su „ol-in-vanali“ naši stari. Petica za stil, bez ikakve dvojbe. O ergonomičnosti i upotrebljivosti možda nekom drugom prilikom. Predikcija iz 1969.

Valja imati na umu i da je popularizacija osobnog računala u Europi na jednoj strani i SAD-u na drugoj išla različitim kanalima i različitim tempom. S ove strane oceana bolju prođu su imala jeftina računala praktički neupotrebljiva za neki stvarni rad poput Commodorea 64, Sinclairovog ZX Spectruma koji, ne samo u nas i Britaniji već i diljem Europe ima praktički kultni status, Amstrad/Schneider CPC serija računala (464/664 i 6128), Atari ST, Amiga, uz dodatak IBM PC (AT-a) tek krajem 80-tih kada je zahvaljujući sveprisutnim jeftinim klonovima i on postao relativno uobičajen i u ovim krajevima.

Amerikanci su, s druge strane, od početka gledali na osobno računalo vrlo utilitarno i pokušali ga opravdati njegovom upotrebljivošću za posao iz čega je slijedio i robusniji, profesionalni dizajn i njemu sukladna cijena.

Primjerice, Apple II je kada se pojavio koštao oko 1.300 tadašnjih dolara, što je skoro 5.500 dolara u današnjoj vrijednosti, za računalo koje je u stanju prikazati samo velika slova na TV-u ili monitoru, bez diska ili diskete (prva verzija ovog legendarnog kompjutera koristila je audio-kasetofon za vanjsku pohranu programa i podataka), s 8-bitnim procesorom na radnom taktu od 1 MHz i s osnovnim modelom sa samo 4 kB memorije (proširivo do 64 kB u neobičnim koracima od po 4 i 8 kB).

Generacije budućih kompjuteraša u nas tada prve su računalne korake uglavnom napravile na ZX Spectrumu i na Commodoreu 64 i to ponajprije na nekoj od stotina i tisuća igara koje su izašle za svako od ovih računala. Dapače, famozni „komodorac“ nastavio je biti popularan u ovim krajevima i nakon što su tu prohujali Atari ST, Amiga i PC koji je naposlijetku, kao i svugdje u svijetu, uzeo apsolutni primat.

Neke od zemalja imale su i svoje, drugdje gotovo nepoznate pionire osobnog i kućnog računalstva kao što je primjerice MSX standard u Japanu, ali i Brazilu, Argentini i Koreji koji je postao dominantan u 80-tima, a kod nas su rijetki za nj čuli, a još rjeđi ga imali prilike koristiti.

Općenito se može reći da su Zilog Z80, MOS Technology 6502 i 6510, Intel 8080 i MC 68000 bili procesori koji su utrli put osobnom računalstvu.

Evo deset, abecednim redom složenih, po našem sudu najvažnijih kućnih računala s kojima je sve počelo...