Ako znate nekoga tko ima ili je imao Sinclairov ZX 81, onda je taj vjerojatno u 60-tima. Preteča je to već sada „arheološkog“ ZX Spectruma, a nasljednik još starodrevnijeg ZX 80. U osnovi, radi se o dorađenom ZX 80 gdje je dvadesetak i nešto više elektroničkih komponenti zamijenjeno sa svega četiri integrirana čipa koji su uvelike pojeftinili i pojednostavili izradu računala. Kao i ZX 80 tako je i ZX 81 bilo moguće kupiti u kitu ili sastavljenog, ali još jeftinije nego prethodnika – kit je bio 50 funti, a sastavljeno računalo 70 funti. Za taj novac se naoko nije mnogo dobivalo – Zilog Z80 na 3,25 MHz i samo kilobajt RAM-a proširivoga do 64 kB vanjskim modulima. Tipkovnica je bila membranska s gumenim tipkama (istu će zadržati i kasnije megauspješni ZX Spectrum), a za spremanje i učitavanje podataka i programa (vjerovali ili ne, ali za ZX 81 s 1 kB RAM-a postoji ŠAH. Igra. Koja radi!) koristio se kasetofon. Video (32 znaka u 24 retka ili „grafika“ 64*48 točaka, crno-bijela, naravno) izlaz je bio moguć isključivo na TV.

Ali! Računalo je dolazilo s BASIC-om i jako detaljnim priručnikom za korištenje i za programiranje u tom BASIC-u. Valja imati na umu da u to doba – krajem 70-tih i početkom 80-tih nigdje u svijetu u školama, osnovnim i srednjim, korištenje računala ili osnove programiranja nisu bile dio kurikuluma. Dapače, veliki dio svijeta niti na tehničkim fakultetima nije imao obavezne kolegije programiranja u bilo čemu, tako da je kilobajtni ZX 81 bio jeftino učilo – jeftinije nego da netko upiše neki komercijalni kurs programiranja negdje – na kojem se moglo naučiti osnove programiranja. Također, ugrađeni BASIC interpreter bio je nevjerojatno brz za svoje doba i brži čak i od BASIC-a u višestruko skupljim kućnim računalima tog doba.

U Britaniji je bio iznimno popularan – prodalo ih se preko 1,5 milijuna, a nešto primjeraka je stiglo do i naših krajeva. Naime, kao i kasniji ZX Spectrum, cjenovno je bio pristupačan, a dimenzijama više nego prikladan za švercanje kroz carinu. U Americi su se prodavala dva legalna klona pod imenom Timex, a u Brazilu su imali svoju nelicenciranu kopiju TK-85.

Tipkovnica je bila zanimljiva – BASIC komande se nisu unosile tipkanjem slovo po slovo, nego držanjem shifta i neke druge ključne tipke koja bi u tom slučaju ovisno o kontekstu ispisala neku ključnu riječ u BASIC-u. Kasnije je ovo preneseno i na ZX Spectrum, a zapravo je sve dio ranije Sinclairove tradicije izrade ručnih kalkulatora gdje su numeričke tipke istodobno imale i sekundarne aritmetičko-trigonometrijske funkcije.

Navodno je iskusnim korisnicima ovako bilo čak i brže programirati u BASIC-u, jednom kad su naučili koja je kratica za koju komandu, ali za nove korisnike, posebno one s drugih platformi, bilo je to vrlo zbunjujuće. Upišeš „10 PRINT „Hello, world!“, enter i RUN, a dobiješ poruku o grešci.

Kako računalo nije imalo dedicirani grafički ni zvučni čip za prikaz na ekranu brinuo se Z80 koji nije mogao osvježavati ekran kada bi radio išta drugo. Dok je pritisnuta bilo koja tipka (skeniranje tipkovice) – ekran je zamrznut. Dok se izvodi neki program – ekran je zamrznut. Ovome se donekle doskočilo postojanjem dva načina rada – brzi i spori, s time da je spori usporen osvježavanjem ekrana pa su se programi izvodili nekih triput sporije nego u brzom načinu u kojem je ekran bio smrznut.

Kako je kilobajt glavne memorije bio namijenjen i grafici i programima i podacima, tako ovisno o veličini programa, nije uvijek bilo dostupno svih 32 znaka u 24 reda odnosno 48*64 piksela. Primjerice, za programe od 900-tinjak kilobajta za prikaz slike ostao bi samo jedan slovni red na ekranu.

Uspoređujući s onime što danas smatramo računalom, ovo vam svakako izgleda katastrofa, ali treba stvari staviti u tadašnji kontekst – većina Europljana tada je od „računala“ eventualno vidjela ili imala kalkulatore ili jednostavne videokonzole, a ovo je u odnosu na njih bio SF – „kalkulator“ koji može spremati podatke i programe na kasetu tako da se ne trebaju stalno iznova utipkavati, s izlazom na TV i s nekim rudimentarnim mogućnostima igranja.

Proširenje je bilo moguće preko rubnog konektora na matičnoj ploči koji je virio sa stražnje strane računala (sačuvano i na ZX Spectrumu – jednostavno i vrlo efikasno rješenje) koje je potaknulo gomilu neovisno proizvođača da razviju svoju periferiju i dodatke za ZX 81.

Najvažnije od svega – ZX 81 utro je 1981. put za legendarni ZX Spectrum iduće godine.