Kasnije poznat pod službenim imenom Macintosh 128K, prvi je Mac bio nevjerojatno slatko računalo. Malecni crno-bijeli 9-inčni CRT monitor (512*342 točke) smješten unutar jedinstvenog kućišta s matičnom pločom i 3,5-inčnom disketom koje je povezano s odvojenom tipkovnicom i mišem (s jednom tipkom). I to je bilo to – 128 kB memorije, jedan flopi i Motorola 68000 na 7,8 MHz koja je tako dijelila RAM s grafičkim sustavom da je efektivno radila na 6 MHz. I sve to za 2.500 dolara što je preko 6.000 današnjih dolara. Usprkos grafičkom operativnom sustavu koji nije bio neki „delanac“ koji se samo kači na neki komandnolinijski stvarni OS, ovaj Mac je bio nevjerojatno beskoristan čak i za svoje doba. Za početak, čitav OS nije bio u ROM-u, već se morao dizati sa 400-kilobajtne diskete, tzv. start-up diska. Kada bi se nešto radilo, pa je trebalo žonglirati diskovima, OS je to dozvoljavao – da se izvadi disk na kojem se ovaj nalazi, učita neka aplikacija (kojih također jedva da je bilo) ili podaci i onda ponovo vrati start-up disk.

Tipkovnica je, namjerno, odlukom Stevea Jobsa koji je želio da aplikacije za novo i posve različito računalo od svih do tada, budu namjenski pisane od nule, a ne prerade aplikacija s drugih računala, bila bez kursorskih strelica, numeričkog dijela i funkcijskih tipki.

Proširenje je praktički bilo nemoguće – RAM je bio zalemljen na matičnu, a otvaranje kućišta iz bilo kojeg razloga poništavalo je tvorničko jamstvo.

Osvrnuvši se na povijesni uspjeh Applea II koji je slijedio u svemu obrnutu filozofiju, ili IBM-ovog PC-a, činilo se da je ovo tehnološka slijepa ulica i totalni fijasko, ali dogodilo se upravo suprotno.

Privlačan dizajn i lakoća rada s grafičkim sučeljem učinili su da linija Macintosha postavi neke standarde (tamo gdje su ih uspjeli pogoditi – ne u zatvorenosti sustava i smiješno maloj količini memorije) poput standardnog miša, grafičkog sučelja, obaveznog monitorskog izlaza s čistom, jasnom slikom umjesto zamućene slike preko RF izlaza na TV-ovima.

Macu  sigurno nije naškodila niti masivna reklamna kampanja i za to doba nečuveno skupi reklamni spot 1984. kojega je režirao sam Ridley Scott i koji objašnjava kako druge kompjutere koriste sivi bezmozgi automatoni pod vodstvom Velikog Brata (IBM-a), dok su jednako tako uniformirani, ali drukčiji Macovi za „kreativce“. Ova nebuloza se jako dopala ljudima koji sami u životu u ogromnoj većini nisu pročitali Orwella, a kamoli neko teže štivo, ali vole o sebi razmišljati kao „kreativcima“ pa su reklamu progutali „hook, line and sinker“ i odlučili da im je Mac na stolu službena potvrda njihove „kreativnosti“.

Usprkos fanatičnoj sljedbi (neki kažu dijagnozi), prvi Mac je potrajao tek godinu dana – iduće godine je nestao s tržišta a zamijenio ga je Mac sa 512 kB RAM-a i istim procesorom, a prvi Macintosh je postao Macintosh 128K.

Ono što se bez sumnje može pripisati Macu je da je sam stvorio tržište stolnog izdavaštva kada je godinu dana nakon izlaska prvoga modela, napokon na tržište došlo i nešto kvalitetnog softvera koji se mogao iskoristiti za tu namjenu – MacPublisher i Aldus PageMaker (ovaj drugi legenda na kojoj su mnogi grafičari startali). Tome treba pribrojati i Appleov LaserWriter pisač koji je omogućio lasersku kvalitetu otiska i odjednom su grafički studiji, mali i veliki, imali na raspolaganju računalo izuzetno jednostavno za korištenje (usprkos vlastitim „standardima“) i unutar tog segmenta – stolnog izdavaštva, ali i velikog izdavaštva u profesionalnim tiskarama – postalo je obavezan dio opreme. Ako ste krajem 80-tih ili u 90-tima imali neke veze s izdavaštvom i tiskarstvom bilo gdje u svijetu, skoro sigurno ste to radili na Macu ili ste bili u timu koji je pored PC-a imao i Macove.

Ne treba zaboraviti da je i sav kasniji DTP i grafički softver pisan prvenstveno da iskoristi mogućnosti koje nude Macovi, a tek usput i PC (Windowsi): FreeHand, QuarkXpress (u nas poznat kao „Quark“, iako je to zapravo samo ime tvrtke), Photoshop i Illustrator.

Sve ovo se zapravo nije moglo pokretati na izvornom, prvom Macu, već dvije godine kasnije izašlom Macintosh Plusu sa standardno ugrađenim megabajtom RAM-a normalno proširivog do 4 MB preko utora, a koji je uveo i SCSI sučelje na koje se moglo spojiti do 7 uređaja – od diskova do skenera i koji je gurnuo platformu na stolove „detepeaša“.

Ipak, taj mali, slatki, nemoćni prvi Mac - Macintosh 128K - bio je taj koji je započeo revoluciju i dao drugima smjernice kako treba izgledati ponajprije operativni sustav na „računalu za svakoga“.

Usprkos tektonskom poremećaju tržišta koji je donio, osnovna verzija Maca bazirana na Motoroli 68000 s raznim memorijskim konfiguracijama i mogućnostima proširenja (Macintosh/ Macintosh 128K, Macintosh 512K, Macintosh Plus) u usporedbi s drugim računalima nije se prodala u očekivano visokim brojkama za što je zaslužna i visoka cijena ovoga „računala za kretivce“ u usporedbi s Atarijem ST, Amigom i IBM-ovim PC-ovima i njima kompatibilnim računalima raznih proizvođača.