Za nekoga tko kasni (barem) dvije godine za konkurencijom na tržištu 8-bitnih računala, činilo se da Amstrad nema apsolutno nikakve šanse. Commodore 64 i Spectrum, koji su poharali Europu 1982. već su zapasali sve ključne pozicije, utvrdili se, postavili mitraljeska gnijezda na svim prilazima, imaju na stotine i tisuće igara, a onda dvije godine kasnije, što je u ono doba munjevitih promjena iz godine u godinu (ne treba zaboraviti ni da su na tržištu već i prvi 16/32-bitni kompjuteri) eonima kasnije – dolazi neki Amstrad za kojega su čuli samo Britanci i to kao proizvođača jeftine elektronike. Ali, Amstrad i njegov šef Alan Sugar (kasnije „sir“ Alan Sugar za vas, kmetovi!) znaju da ima nešto i u prepakiravanju stare ideje u novo, ugodnije ruho. Radi se o tome da se računalo ponudi kao „all-in-one“. Kasetni pogon (dok kasnije s modelima 664 i 6128 nisu došle 3-inčne diskete) tako je smješten u isto kućište s tipkovnicom ispod koje je čitavo računalo, a ono se, pak, prodaje isključivo u paketu s monitorom – u boji, zelenim ili monokromatskim. U kućište je integriran i zvučnik, a postoji i 3,5-milimetarski izlaz za stereo. Nema spajanja na TV, nema vanjskih kasetofona, sve je u jednom kućištu, uredno na stolu, spremno za upotrebu čim se izvadi iz kutije i spoji na napajanje.

Sve je na tom računalu dotjerano i ono izgleda više nego spremno za kućni rad, ali i za posao. Ima tri grafička moda:

Mode 0 - 160*200 u 16 boja (20*20 znakova)

Mode 1 -  320*200 u 4 boje (20*40 znakova)

Mode 2 – 640*200 u 2 boje (20*80 znakova)

Dvije niže rezolucije su rezervirane za igranje, manje-više (rezolucije se, usput, mogu i povećavati reprogramiranjem CRTC čipa), a najviša je zapravo sasvim ugodna za korištenje tadašnjih tekst procesora.

Iako je bio bitno skuplji od Commodorea 64 i ZX Spectruma pogotovu, s igrama koje tek trebaju doći, Amstrad CPC 464 se izvrsno prodavao. Izgledao je jednostavno kao luksuzna verzija onoga što već drugi imaju doma, lakša za korištenje, ljepša za gledanje.

Pored izvorne engleske verzije imena Amstrad, postojala je i njemačka verzija, Schneider CPC 464 u bitno mirnijim, sivim tonovima tipkovnice (engleska verzija, je, kao što vidite s gornje noseće slike, dosta živih boja, Schneider je ovaj ispod, sivkasti).

Iako nije bilo hardverskih sprajtova kao na Commodoreu 64, a i zvuk koji je davao čip AY-3-8912 je bio mrvicu inferiorniji onome na komodorcu, Amstrad je imao bitno bolje hardverske mogućnosti od Spectruma, a najvišu rezoluciju ni Commodore nije mogao dostići.

BASIC na Amstradu, Locomotive Basic u raznim verzijama, bio je vjerojatno najbolji od svih BASIC-a koji su se standardno isporučivali s 8-bitnim kućnim računalima. Imao je komande za pristup zvučnom čipu i grafičkim modovima i omogućavao je kreiranje tekstualnih prozora unutar prozora što je kasnije i iskorišteno za hobističke i probne pokušaje stvaranja grafičkog sučelja za Amstrad.

S diskovnim pogonima u kasnijim modelima došla je i podrška za CP/M, za koji je tada bila dostupna hrpa uredskog softvera i programskih jezika, a i sam Amstrad je već vrlo brzo dobio gomilu programa (ponajviše igara) pisanih baš za njega i portove svih velikih igraćih hitova sa Spectruma i Commodorea 64.

Kao i Spectrum i Amstrad je imao mogućnost proširivanja ROM-ovima i vanjskim uređajima (pisači, igraće palice, modemi, dodatni ROM-ovi i memorija), a zanimljivo je da ga je službeno u bankama od po 16 kB moguće proširiti do 512 kB RAM-a, a neslužbeno i uz razne trikove do čak 4 MB.

Amstradovaca je u našim krajevima bilo uvjerljivo manje od spektrumaša („gumičara“) i komodoraša, ali dovoljno da niste sami u mraku.

Prve verzije prodalo se sveukupno 2 milijuna primjeraka, a svih Amstradovih verzija ne računajući klonove (kojih je bilo dosta) tri milijuna. Iako je kasnije Amstrad pokušavao značajnije ući i na tržište PC kompatibilaca, nikada nije ponovio uspjeh koji je imao s CPC serijom 8-bitnih računala.