Amiga 500 s dodatnim diskovima i grafičkim sučeljem

Amiga je ime čitave linije računala koja je započela s Amigom 1000 izdanom 1985., a završila s Amigom 1200 i 4000T 1996. Prvi model (Amiga 1000) je imao svega 256 kB RAM-a proširivog interno na 512 kB i preko eksternog porta na još 8,5 MB za ukupno oko 9 MB RAM-a. K tome se RAM dijelio na „chip RAM“ i „fast RAM“. Ovome prvome (prvih 512 kB) su mogli pristupati procesor te namjenski grafički i zvučni čipovi, a drugome, „brzome“ RAM-u samo procesor. Čini se komplicirano, jel' da? Nema šanse da to uspije…

Pogrešno! Čim se pojavila, Amiga se počela prodavati „kao vruće kifle“, kako kod hobista i onih željnih računalnih igara, tako i kod profesionalaca koji su strašno brzo shvatili da njene mogućnosti generiranja i obrade videa ništa ne zaostaju za tadašnjim višestruko skupljim studijskim sistemima s daleko manje procesorske snage.

Tko je živio u 80-tima i gledao legendarni Hit meseca, Maxa Headrooma i drugu tadašnju produkciju, mogao je odmah vidjeti koji su glazbeni spotovi i dio serijala nastali uz pomoć Amige, a koji na tradicionalne načine.

U nas, ali i u čitavoj Europi, među kućnim korisnicima daleko najpopularnija je bila Amiga 500 koja, usprkos manjem broju u imenu, zapravo izašla dvije godine nakon prve Amige 1000 i s više standardno ugrađenog RAM-a – 512 kB u osnovnoj verziji također proširivo preko ekspanzijskih kartica.

Ugrađeni procesor nije bio nikakvo čudo brzine - MC 68000 na malo preko 7 MHz (točna frekvencija ovisi o tome radi li se o NTSC ili PAL verziji), ali ono što je Amigu napravilo kraljicom igranja u 80-tima, ali i debelo u 90-tima, sve do prijelaza milenija, bili su posebni grafički i zvučni čipovi koji su od procesora uzimali na sebe posao generiranja zvuka i slike. Rezolucija je  bila 736×567i u PAL, odnosno 736×483i u NTSC verziji u 4-bitnoj boji, te polovica toga u 8-bitnoj boji, ali igre su jednostavno izgledale „svemirski“.

Iz iskustva ovdje potpisanoga, oni koji su imali ZX Spectruma i zavidjeli prijateljima na Commodoreu 64 obično se nadograđivali na nešto ranije izašli Atari ST (isto u našem popisu), pa bi onda zavidjeli istim tim komodorašima koji su se u pravilu nadograđivali na Amigu. Koja je šutala atarijevsko dupe u grafici i igrama, a ovo kaže vjerni atarijevac. Ono što je za ZX Spectrum bio C64, to je za Atari ST bila Amiga.

Igre na Amigi su bile toliko dobre, tehnički ispeglane, s glatkom animacijom i jako dobrim zvukom, da praktički sve do kraja 90-tih na PC-u nije bilo ni približno toliko toga što se moglo s njima mjeriti. Ako ste se bavili grafikom i/ili igranjem, Amiga je dobru čitavu jednu dekadu i malo više, bila pravo računalo za vas.

Ne treba smetnuti s uma i da je Amiga dolazila s grafičkim sučeljem i grafičkim operativnom sustavom što je u 80-tima bila velika stvar. K tome, govorimo o GUI-ju koji je stvarno radio, manje-više bez greške, za razliku od Windowsa 1 i 2 pa i 3 koji su sve do verzije 3.11 bili poluupotrebljivi.

Specijalizirane Amige za videoprodukciju praktički su donedavna bile još u pogonu, a tek su pojavom HD i viših TV rezolucija otišle su u mirovinu.

Od igara valja izdvojiti legendarne Defender of the Crown, Sensible Soccer, Syndicate, Speedball, Lemmings (jedinstvena kad se pojavila), Populous i brojne druge.

Amigaši su, inače, emotivno jako vezani uz „prijateljicu“ i nakon svih ovih desetljeća svako toliko se pojavi neka inicijativa, netko otkupi prava na ime i logo od nekog trenutnog nositelja i imamo najavu nove Amige, obično oko PowerPC čipa, ali unatrag kompatibilne… Do sada niti jedna od ovih inicijativa nije imala nekog posebnog uspjeha, ali dok je amigaša vjerujemo da će se povremeno pojavljivati…