Ljeto je, a ja u Dubrovniku, kao i svake godine na međunarodnom skupu o matematičkoj i računalnoj kemiji. Vruće je da poludiš. Ujutro još kako-tako dok sjedim u klimatiziranoj predavaonici, ali u podne je pravi pakao. Hvatam hlad u zatvorenom dvorištu Interuniverzitetskog centra, bivše preparandije. U njemu četiri stabla, ali s krošnjama koje se šire tek od drugog kata. Eh, hlada, hlada, hlada mi dajte! Najbolji hlad, hlad prve kategorije daje sjena kamenog zida. Hlad druge kategorije daje krošnja, a najgori hlad, hlad treće kategorije, daje tenda ili suncobran. Ne znam koliko će se čitatelj složiti s mojom klasifikacijom, ali je činjenica da suncobran daje lošiji hlad od stabla. Ne zato što više Sunčeve svjetlosti prodire kroz platno nego kroz krošnju, nego zato što suncobran ili tenda ne dozvoljava cirkulaciju zraka. Topli se naime zrak diže uvis, pa mu treba omogućiti slobodno gibanje. Ono je moguće kod stabla, jer zrak prolazi kroz krošnju, ali ne i kod suncobrana jer se topao zrak zadržava na njegovom vrhu. Još gore, u nekim lokalima ispod tende stave ventilator koji vrući zrak tjera prema dolje – ravno na goste. Grozno je vidjeti kako nekim ljudima tako jednostavne stvari nisu jasne. Ili misle da je to neka teška fizika, kemija, filozofija, i tko zna što još, koja nije za običnu ljudsku pamet.

S mojom se klasifikacijom kvalitete hlada čitalac možda neće, kao što rekoh, složiti ali da drvo daje dobru sjenu zna svatko. Štoviše, pitanje utjecaja sadnje drveća na temperaturu ili, bolje reći, na ugodan život u gradu, već dugo zaokuplja pažnju znanstvenika, arhitekata, urbanista i liječnika. Istraživanje iz 2023. godine je pokazalo da bi za najgorih vrućina u Europi u ljeto 2015. godine broj umrlih od vrućine (6700 žrtava!) bio za 40 % manji da je „šumski pokrov“ gradova bio 30 % veći. Drugo je pak istraživanje pokazalo da zelenilo u američkim gradovima smanjuje utrošak električne energije za 39 teravatsati godišnje.

Neka vas ovi brojevi ne čude. Stablo u gradu ne daje samo hlad „druge kategorije“ nego i hladi okolni zrak isparavanjem vode preko lišća. Fizika je tu jasna: latentna toplina isparavanja vode iznosi  2257 kJ/kg što znači da litra isparene vode može ohladiti 350 m³ zraka za 5 ^oC. Gdje nema krošnje, pomoći će vodoskok, a najbolje je – kao na zagrebačkom Zrinjevcu – postaviti vodoskoke u park, među drveće. Ljudi 19. stoljeća zaista su znali gospodski živjeti.

No pustimo sad opservacije i lamentacije, nego se radije upitajmo što o tome kažu egzaktna znanstvena istraživanja. Istraživanje na 806 gradova je pokazalo da u njima biljni pokrov snižava u prosjeku podnevnu temperaturu pločnika za 1,5 ^oC. Štoviše, utvrđeno je da se za svakih 10 % veće pokrivenosti stablima, temperatura okolnog zraka snižava za 0,3 ^oC, očito zbog djelovanja isparavanja. Sve u svemu, intenzivna sadnja drveća u gradovima mogla bi im sniziti temperaturu za 2 do 8 ^oC. Tako bi se ljetni život u gradu od „života na vrućem asfaltu“ pretvorio u nešto slično životu na selu, u životu pod orahom ili kestenom u dvorištu.

Malo sam pretjerao, grad nije selo, a ponajmanje šuma. Američki su znanstvenici nedavno (17. travnja 2026.) objavili studiju „Urban trees: An underused tool for keeping people cool“ kao dokument Instituta za svjetske resurse (World Resources Institute). U njoj su jasno pokazali da se gradovi vrlo razlikuju po biljnoj pokrivenosti, kao i po mogućnosti da se ona poveća. Američki grad Charlotte pokriven je 31 %, dok bi mu se pošumljene površine mogle povećati za još najviše 15 % i to podjednako sadnjom drvoreda i sadnjom drveća u parkovima. Nasuprot tome, Sydney i Varšava pokriveni su 12 %, ali bi im se površina pod krošnjama mogla udvostručiti – povećati na 24 %. Da ta istraživanja urbanisti i gradske vlasti shvaćaju ozbiljno lijepo pokazuje vijest da je gradska uprava New Yorka odlučila zasaditi još milijun stabala. Što se tiče mog rodnog Zagreba, ne mogu se požaliti. U parku kod toplane moja se susjeda potrudila nabrojati točno stotinu novozasađenih stabala. Od tada ih je zasađeno još više – pa neka broji tko hoće. Ja radije uživam u njihovoj hladovini.

No nije samo o hladovini riječ. Računa se da jedan euro uložen u sadnju drveća donosi profit od tri eura zbog uštede u energiji i troškovima zdravstvene zaštite. Zato: „Ho-ruk, pošumimo gradove!“

Nenad Raos, rođen u Zagrebu 1951., je kemičar, znanstveni savjetnik u trajnome zvanju, od 2017. u mirovini. Autor je oko 200 znanstvenih i stručnih radova iz područja teorijske i bioanogranske kemije te povijesti i filozofije znanosti. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti. Sada piše za Čovjek i svemir te za mrežne stranice Panopticum i, naravno, Bug online. Autor je 16 znanstveno-popularnih knjiga, među kojima  su „Kemičar u kući – kemija svakodnevnog života“ i „Kemija - muza arhitekture".