Jači od dva modela iz 1979., Atari 800

Iako su kod nas u početku bili gotovo nepoznati i došli su nam kad su na izvornom američkom tržištu već bili na zalasku, Atarijeva serija 8-bitnih kućnih računala, Atari 400 i Atari 800 koja je izašla 1979. i proizvodila se punih 13 godina, sve do 1992., bila je ključna u razvoju i prihvaćanju ideje kućnog i osobnog računala ponajprije u SAD-u, ali i drugdje. Nastali su paralelno s razvojem Atarijeve videokonzole VCS koja je izašla 1976. Kako je tadašnje računalno doba (za razliku od sadašnjega) bilo doba nevjerojatno munjevitih promjena u tehnologiji, tako su posve nove generacije čipova izlazile i više puta u jednoj godini, zajedno s novim tipovima računala raznih proizvođača, od kojih su samo neka postigla uspjeh.

Atarijevi inženjeri su znali da VCS ima tehnološki vijek od maksimalno tri godine i paralelno s razvojem te konzole, počeli su raditi i na planovima za iduću koja bi trebala izaći 1979. Atari je znao da će do tada biti cjenovno dostupan nasljednik MOS 6507 procesora iz VCS-a, te su istodobno radili i na razvoju dediciranih grafičkih čipova koji su praktički sav posao oko prikaza grafike preuzeli od glavnog procesora. CTIA i ANTIC, kako je bilo ime ovim čipovima koristili su poznati koncept „Player-Missile Graphicsa“, kako se tada zvalo, a sada to kraće zovemo sprajtovima (sprites) – dvodimenzionalnim grafičkim objektima koji se pomiču po statičnoj ili pomičnoj pozadini. Naime, iako je apsolutno najpopularnija igra na 8-bitnim Atarijima bila Star Raiders (rudimentarna 3D SF „simulacija“) i njegova „killer-app“ – softver zbog kojeg su ljudi kupovali računalo - ogromna većina igara bila je ipak 2D izvedbe.

Skidajući posao gotovo kompletne obrade grafike s glavnog procesora (MOS 6502B na 1,77 MHz) koji je ostao slobodan za logiku i druge poslove, Atari 400 i 800 su bili savršeni igraći strojevi izuzetno fluidne grafike i izuzetno lagani za korištenje. 

Slabiji model, 400, dolazio je sa 16 kB memorije i s membranskom nepromočivom tipkovnicom jer je reklamiran kao igraća konzola i kućno računalo za najmlađe koji će možda po njemu proliti neki napitak, ali ga to neće oštetiti, a model 800 imao je mehaničku tipkovnicu i 48 kB memorije. Oba računala imala su utore za cartridge koji su bili uobičajeni mediji za distribuciju igara na igraćim konzolama, ali i mogućnost spajanja ogromnog broja razne periferije koja se spajala na Atarijevu SIO (serial input output) sabirnicu. Ova je, praktički, bila logička preteča današnjeg USB-a jer je imala standardizirani jedinstveni konektor i dozvoljavala serijsko prikapčanje uređaja jedan na drugi. Dakle, disk na konzolu, pisač na disk, plotter na pisač, baba na mačku, mačka na repu itd.

Ako se pitate odakle brojke 400 i 800 u imenu, one su se odnosile na količinu RAM-a inicijalno zamišljenu – 4 kB za slabiji model i 8 kB za jači, ali kako su cijena RAM-a naglo počele padati, modeli su se standardno isporučivali sa 16 i 48 kB.

Grafika je bila posebno jaka strana oba računala za svoja doba – 384 piksela po svakoj TV liniji (576 vidljivih za PAL, 486 za NTSC) u 256 boja (imajte na umu da 6 godina kasnije izašli Atari ST nije mogao prikazati 256 boja niti u najnižoj rezoluciji od 320*200 točaka) te 8 istodobnih hardverskih sprajtova na ekranu. Iako je dolazio s BASIC-om i hrpom obrazovnog softvera, 8-bitni Atariji su bili ponajviše namijenjeni igranju i to dobrom igranju, iako ne baš i jeftinom – u današnjim novcima slabiji i jači model koštali bi 2.000 i 3.000 dolara preračunato.

Vjerojatno najlošiji dio Atarija je bila poslovna politika koja je bila gramziva na vlastitu štetu. Atari je tek tri godine nakon izlaska objavio točne tehničke specifikacije uređaja, izdao mapu i ilisting firmwarea, a tvrtke koje su razvijale softver za ova računala morale su se obvezati na tajnost i sve tehničke podatke. Razvojne sustave i informacije koje bi itko od konkurencije ili običnih korisnika mogao iskoristiti za vlastito programiranje, trebale su čuvati za sebe.

Ugrađeni BASIC je tako bio loš, bugovit, a k tome je nedostajala i podrška za grafičke modove za igre (moguća samo iz assemblera pozivima u ROM), što je bila praktički osnovna namjena računala.

Iako je linija 8-bitnih Atarija potrajala sve do 1992., s „krunom“ u Atariju 130XE koji je dolazio sa standardno 128 kB RAM-a (MOS 6502 može adresirati samo do 64 kB pa se ostatak memorije adresira po potrebi kao „page RAM“, odnosno, nikada čitavih 128 kB nije dostupno nekom programu u kontinuitetu), ali to je već bio kraj za 8-bitni Atari. Usprkos tome, ovih se polu-igraćih, polu-obrazovnih računala prodala sve skupa 4 milijuna komada, a idejna rješenja koja su plod Atarijevih inženjera našla su primjenu i u kasnijim 16- i 32-bitnim računalima koja su preuzela primat u 90-tima.