Filmova koji su smješteni i ograničeni na jednu lokaciju ima mnogo, pa ih se mnogo našlo i u filmskom kanonu. U vrijeme kada kino hitovi uglavnom ovise o velikim budžetima, monumentalnim lokacijama i impresivnim vizualnim efektima, lako je zaboraviti na minimalizam i kazališnu tradiciju, kao i na to da zanimljive priče i likovi mogu nastati i s ograničenjima.

Anđeo uništenja (El ángel exterminador, Luis Buñuel, 1962.)

Anđeo uništenja je jedan od prvih filmova Luisa Buñuela u kojem se nadrealizam u potpunosti isprepleo s radnjom. Imućni Edmundo (Enrique Rambal) i Lucía Nobile (Lucy Gallardo) u svoj raskošni dom pozivaju goste iz visokog društva. Nakon večere, svi se premjeste u glazbeni salon u kojem jedna od gošći izvede klavirsku sonatu, a zatim svi ostanu spavati na kaučima, naslonjačima i podu salona. Sljedeće se jutro ispostavi da gosti nisu ondje prespavali slučajno, nego da iz nepoznatih razloga ne mogu napustiti kuću.

Dani prolaze i klaustrofobija raste, a ugledni buržuji postaju sve gladniji i razdražljiviji i njihovo se ponašanje otima kontroli. Film je koncipiran prema načelu ponavljanja – gosti u sobu ulaze dva puta, međusobno se upoznaju čak tri puta, a večer završava jednako kako je i započela, klavirskom sonatom. Sam je Buñuel ovu bizarnu priču opisao kao ,,metaforu i uznemirujuću refleksiju o životu modernog čovjeka".

12 gnjevnih ljudi (12 Angry Men, Sidney Lumet, 1957.)

Sudska drama 12 gnjevnih ljudi gotovo se u potpunosti odvija unutar jedne porotničke sobe u sudnici u New Yorku gdje 12 porotnika na suđenju za ubojstvo mora donijeti jednoglasnu presudu. Početno glasanje pokazuje da njih 11 vjeruje u krivnju optuženika, ali jedan od porotnika nije siguran. Iako nije u potpunosti uvjeren da je optuženi mladić nedužan, on vjeruje da se slučaj mora pošteno raspraviti prije nego bude osuđen na smrtnu kaznu.

Iako im pravila nalažu da jedni pred drugima ostanu anonimni, porotnici su vrlo precizno psihološki profilirani, a kako njihova rasprava odmiče, u nju prodiru osobne predrasude i sumnja koja sve dokaze, ali i njihove moralne vrijednosti dovodi u pitanje. 

Gorke suze Petre von Kant (Die Bitteren Tränen der Petra von Kant, Rainer Werner Fassbinder, 1972.)

Radnjom smještena u stan slavne modne kreatorice Petre von Kant (Margit Carstensen), drama Gorke suze Petre von Kant ponire u promjenjivu dinamiku moći u međuljudskim odnosima te probleme identiteta i otuđenosti. Petra je uspješna, dominantna i vrlo manipulativna, čak toliko da njezino ponašanje ponekad graniči sa sadizmom, ali ubrzo nakon što upozna Karin (Hanna Schygulla) počne gubiti kontrolu.

Petra se fatalno zaljubi u Karin i obeća joj uspješnu manekensku karijeru, a njihov se odnos ubrzo pretvori u toksičnu romansu. Film je inspiriran Fassbinderovom kazališnom predstavom, pa se ističe dubinskom mizanscenom i elaboriranom kamerom koja prati prolaz vremena i suptilno sugerira burne promjene u Petrinom i Karininom odnosu.

Telefonska govornica (Phone Booth, Joel Schumacher, 2002.)

Iako telefonska govornica ne zadovoljava sve aspekte koje bi je činile prostorijom, u nju se i dalje može smjestiti kompleksnu i napetu priču, a upravo to je s psihološkim trilerom Telefonska govornica napravio Joel Schumacher. S Collinom Farrellom u glavnoj ulozi, film je ponudio potpuno novi pogled na talačku premisu. Stuart Shepard je arogantni i ljigavi publicist koji ima aferu s Pamelom McFadden (Katie Holmes), mladom glumicom u usponu koju kontaktira samo s telefonske govornice. Nakon jednog od njegovih tajnih poziva, telefon u govornici zazvoni, a Stuart se javi i s druge strane zatekne glas nepoznate osobe (Kiefer Sutherland) koja mu prijeti da će razotkriti njegovu aferu.

Nakon što mu nepoznati muškarac kaže da, ukoliko odbije poslušati, na licu mjesta umire, razmjeri Stuartove agonije potpuno izmaknu kontroli i on u tom eksplicitno javnom, ali klaustrofobičnom prostoru postaje nešto nalik na izložbeni primjerak očaja. S moralnom dilemom u središtu, Telefonska govornica je intenzivna studija lika koji se boji istine jednako koliko se boji i smrti.

Slagalica strave (Saw, James Wan, 2004.)

Prvi film franšize Slagalica strave produkcijski je bio prilično skroman i snimljen je s minimalnim budžetom uglavnom unutar jedne kupaonice što je revolucionaliziralo suvremeni horor film. U središtu radnje su Adam (Leigh Whannell) i Dr. Lawrence Gordon (Cary Elwes) koji se bude u zapuštenoj i prljavoj kupaonici lancima privezani za suprotne krajeve prostorije u čijem su središtu tijelo preminulog muškarca, pištolj i kazetofon.

Iako se međusobno ne poznaju, Jigsaw (Tobin Bell) ih ubrzo upoznaje sa sadističkim eksperimentom u kojem, kako bi spasili vlastite živote, a u Lawrenceovom slučaju i živote svojih bližnjih, moraju djelovati jedan protiv drugoga i prema uputama. Iako je radnjom ograničen na jednu lokaciju, film se vrlo vješto poigrava s različitim vremenskim perspektivama i neočekivanim raspletima. Više od 20 godina kasnije, franšiza i dalje niže vlastite nastavke, a najnoviji je trenutno u razvoju pod Blumhouseom.

Mrska osmorka (The Hateful Eight, Quentin Tarantino, 2015.)

Quentin Tarantino je gotovo cijeli svoj prvi dugometražni film Psi iz rezervoara smjestio u jedno napušteno skladište, a sličan je koncept ponovio i u Mrskoj osmorki, svom metatekstualnom osmom filmu koji bi vrlo lako mogao funkcionirati i kao kazališna predstava. Desetak godina nakon Američkog građanskog rata, lovac na glave John Ruth (Kurt Russell) kočijom putuje kroz snježnu oluju i sa sobom vodi zatočenicu Daisy Domergue (Jennifer Jason Leigh) koju želi isporučiti zakonu za veliku novčanu nagradu. Putem susreću veterana Marquisa Warrena (Samuel L. Jackson) i Chrisa Mannixa (Walton Goggins) koji inzistira da je novi šerif u Red Rocku i s njima nastave putovati do obližnje krčme koja im, kao i nekolicini stranaca, postane jedino sklonište pred nadolazećom olujom.

Kako se bliži oluja, rastu napetosti i međusobne sumnje, a likovi koji su na prvu djelovali kao stranci ipak otkrivaju da dijele određene motive. Iako se gotovo čitav film odvija unutar jedne pozamanterije i taje tek nešto manje od dva sata, niti jedan trenutak ne djeluje suvišno, a Tarantino pronalazi savršen dramaturški ritam.

Climax (Gaspar Noé, 2018.)

Climax je eksperimentalni psihološki horor Gaspar Noéa, radnjom smješten u zimu 1996. godine. Profesionalna plesna skupina, predvođena koreografkinjom Selvom (Sofia Boutella), okupila se u prostoru napuštene škole kako bi se pripremili za nadolazeći javni nastup. Nakon što besprijekorno izvedu kompleksnu završnu koreografiju, odlučuju se opustiti i pripremiti zabavu, ali s vremenom postanu sve uznemireniji i zaključuju da se u sangriji nalazi LSD. Isprva optuže Emmanuelle (Claude-Emmanuelle Gajan-Maull), plesačicu koja je pripremila piće, ali ubrzo shvate da ona pokazuje jednake simptome kao i ostali.

Neonski osvjetljena napuštena škola ubrzo postane klaustrofobični i distorzirani zatvor u kojem su nasilje i tragedija neizbježni. Kao i ostatak Noéovog opusa, Climax se bavi alternativnim mentalnim stanjima i rubovima svijesti, a snimljen je u njegovom prepoznatljivom halucinatornom stilu i s plesačima bez prethodnog glumačkog iskustva.