Commodore 64 ili "debeljko"- ovo debeljko je bilo od milja, da ne bude zabune

A sad sjedite djeco da vam barba ispriča o komodorcu, što je to bilo čudo jedno od kompjutera, takve više ne prave. ZX Spectrum i Commodore 64 bili su ljuti takmaci, a zajedno su više učinili na računalnom opismenjavaju Britanije, većeg dijela Europe, uključivši i tadašnju SFRJ nego svi nastavni sati informatike i svi tekstovi koje ste do njihove pojave mogli pročitati.

Commodore je, da se odmah razumijemo, bio skuplji i moćniji stroj od ZX Spectruma. Računalo je bilo integrirano u bucmasto kućište tipkovnice neusporedivo bolje od Spectrumove, pa premda je po svemu bio kućno računalo, nije ga bilo rijetkost vidjeti i u nekom poslovnom okruženju, opremljenog dodatnim monitorom i eksternom disketom gdje netko marljivo u nj unosi obračun plaća, radi neki manji inventar ili nešto slično. Ta tipkovnica je jednostavno bila napravljena da se po njoj tipka.

Rekavši to, tim više je šteta što je ugrađeni BASIC bio teško smeće.

Zapravo se sastojao od svega nekoliko uobičajenih funkcija i komandi, a sve korisno što ste trebali napraviti, radili ste direktnim upisom koda i podataka u memoriju preko famoznih POKE komandi i pozivom rutina iz ROM-a. BASIC listinzi za komodorca iz tog doba koji su izlazili u računalnim časopisima izgledaju kao ljubavna pisma koja međusobno izmjenjuju roboti. Par čitljivih deklaracija i ključnih riječi na početku i onda POKE ovo i POKE ono. BASIC listinzi za bilo koje drugo računalo iz toga doba bili su shvatljivi i ako niste doma imali računalo za koje su bili objavljeni – Spectrum, Amstrad, MSX, BBC… što god vam padne na pamet, ali listinzi za komodorca ako uz sebe niste imali priručnik s njegovim ROM funkcijama – „špansko selo“. Osim što su bili nečitljivi, problem je bio što je programiranje u BASIC-u za C64 bilo mučno i nimalo privlačno iskustvo, pa se time malo tko bavio.

Srećom, postojali su profesionalci koji su zato imali prave razvojne alate i pravili, za to doba naravno, fenomenalne igre za komodorca na kojima su im spektrumovci mogli samo zavidjeti. Prve godine kada je komodorac izašao, većina igara za njega bile su igre prebačene s Atarija 400/800 i ne baš pretjerano impresivne. Međutim, već 1983., dakle godinu kasnije, došla je prava poplava igara pisanih baš za C64 koja je potakla dalju prodaju kompjutera. U jednom trenutku je C64 bio najprodavanije računalo u čitavoj kategoriji osobnih računala, i tijekom četiri godine 1983. do 1986. sam je imao tržišni udio od 30-40%, a svi ostali su dijelili ostatak. Genijalna ideja Commodorea bila je da odmah izda kompletne tehničke specifikacije i mapu ROM-a za sve koje to zanima, za razliku od Atarija koji je specifikacije modela 400 i 800 godinama držao poslovnom tajnom koju su znali samo razvijatelji pod ugovorom (kasnije je Atari odustao od toga upravo zbog toga što ih je C64 „gazio“ na tržištu).

 Iako je Apple II imao naoko daleko bolje mogućnosti proširivanja, Commodore 64 je bilo moguće proširivati preko utora za memorijske umetke (cartridge), a imao je i namjenske konektore za igraće palice ili serijsku sabirnicu IEEE 488 preko koje se povezivao na eksterni flopi, disk i pisač. K tome, za razliku od Applea IIe koji mu je tada bio konkurent, ali dvostruko skuplji, C64 zapravo i nije trebalo previše proširivati jer je već imao izvrsnu grafiku za to doba, zvučni čip SID, maksimalno adresivih 64 kB za ugrađeni procesor, RF i AV sučelje prema TV-ima i monitorima.

U odnosu na Atarije 800, C64 je otpočetka bio 200 tadašnjih dolara jeftiniji (600 dolara naprama 800 za Atari 800), i k tome su vrlo agresivno spuštali cijene tako da su jednostavno mljeli konkurenciju koja zbog dizajna svoja računala nije mogla proizvoditi toliko jeftino kao Commodore svoje.

Naime, zbog suvlasništva u tvrtki MOS Technology čiji su procesor koristili, C64 je imao početnu proizvodnu cijenu od samo 135 dolara, dakle, prodavao se s maržom od 440%. Kasnije, kada mu je pri kraju vijeka cijena pala ispod 200 dolara, proizvodna cijena mu je bila između 35 i 40 dolara po primjerku.

Na žalost, usprkos odličnoj prodaji i C64 i 16/32-bitne Amige, Commodore je propao 1994. – tvrtka je proglasila bankrot. Naime, tada su uobičajene audiokasete koje su u čitavoj Europi bile praktički standard za pohranu programa i podataka na 8-bitnim računalima već otišle u zaborav (u SAD-u su već od početka 80-tih na njihovo mjesto došli flopiji, koji su bili preskupi za ovdašnja tržišta) i zamijenili su ih diskovni pogoni, ali Commodoreov flopi Commodore 1541 je na kraju sam koštao u proizvodnji više od samog računala na koje se spaja.

Kuriozitet je da u Japanu nije imao gotovo nikakav uspjeh, a u Finskoj je, pak, proglašen „računalom republike“ jer je izračunato da je do kraja 80-tih tri posto Finaca doma imalo komodorca.

Usprkos nesretnom kraju Commodorea, radi se o superuspješnom računalu kojega je proizvodnja trajala punih 12 godina, a na njemu se, možemo bez pretjerivanja reći, igralo i u 2.000-tima. Iako ih se nije prodalo 30 milijuna, kako je Commodore tvrdio, ukupna brojka je i dalje impresivna – do pojave Raspberry Pi-ja, bio je to najprodavaniji model računala ikad.